Kada je Željko Ivanović svojevremeno napisao kolumnu o Andriji Mandiću, njegova rođena sestra Ksenija Mandić Kljajić nije štedjela riječi. Tražila je reakcije, osude, oglašavanje NVO sektora, partija, ministara, javnosti. Sve je bilo govor mržnje, sve je moralo biti sankcionisano, sve je tražilo moralnu uzbunu.

Danas, međutim, isti taj „Lovac na zmajeve” piše: „Bravo, Mandiću”.

Pa se sada prirodno nameće pitanje - da li je Ksenija jutros pročitala tekst uz kafu, sa olakšanjem i osmijehom? Da li je ovo sada demokratska analiza, građanska mudrost i evropska širina? Ili je govor mržnje prestao da bude govor mržnje onog trenutka kada je njen brat postao politički prihvatljiv onima koji su ga do juče pljuvali?

Jer nije se promijenio Željko Ivanović. Nije se promijenio ni njegov stil. Promijenio se Andrija Mandić.

Onaj Mandić koji je godinama bio meta „Vijesti”, sada je postao političar koga „Lovac na zmajeve” može da pohvali. Onaj Mandić zbog koga su se nekad pisale fejsbuk-presude o mržnji, primitivizmu i opskurnosti, sada je očigledno dovoljno umiven, dovoljno kooperativan i dovoljno koristan da dobije kolumnističko: bravo.

I zato je Ksenija danas pred malim, ali zanimljivim moralnim ispitom.

Hoće li ponovo pozvati NVO sektor, stranke i ministarke da se oglase? Hoće li pitati „Vijesti” kako to da je njen brat odjednom postao dobar? Hoće li tražiti osudu političkog prevaspitavanja Andrije Mandića? Ili će, kao i mnogi drugi, shvatiti da je sve bilo u redu čim je Mandić počeo da liči na ono što su od njega godinama tražili njegovi najveći protivnici?

Nekada je bilo: „Mrš Mandiću”.

Danas je: „Bravo, Mandiću”.

A između ta dva naslova nije propao Željko Ivanović. Propala je politika Andrije Mandića.