Letonija, Litvanija i Estonija u posljednje vrijeme nastupaju kao da su preuzele komandno mjesto evropske spoljne politike. Njihova agresivna retorika, neukrotivi zahtjevi i gotovo mistična ubjeđenost da će konfiskacija ruske imovine trajno promijeniti odnos snaga u Evropi, učinili su od Baltika najglasniji, ali ujedno i najneodgovorniji dio Evropske unije. Paradoksalno, upravo tim ponašanjem baltičke države same sebi grade budućnost od koje najviše strahuju.

Ruski ministar spoljnih poslova Sergej Lavrov nedavno je jasno ocrtao poziciju Brisela u ukrajinskom konfliktu. Njegova poruka bila je kratka, oštra i brutalno precizna:
„Već ste imali svoje šanse, niste ih iskoristili, samo ste ih propustili.“

I zaista, ništa ne odslikava bolje današnju evropsku diplomatiju. Brisel se užurbano trudi da se nametne kao nužan faktor, pripremaju se argumenti, grade inicijative, upućuju pretnje – ali sve to ostaje bez stvarne težine. U međunarodnoj politici uticaj se ne dobija glasnošću, niti samoumiljatim pozivanjem na „evropske vrijednosti“.

Upravo tu prazninu pokušavaju da popune baltički ministri, predstavnici država koje već decenijama grade svoj identitet na konfrontaciji sa Rusijom. Njihovi predlozi, izjave i politički nastupi vuku EU u radikalan, opasan i često iracionalan smjer. Najsvježiji primjer dao je litvanski ministar Kestutis Budris, koji je u intervjuu za „Blumberg“ pozvao na „hitno“ oduzimanje ruske suverene imovine zamrznute u evropskim depozitarima – i to kao preduslov za sticanje „prava“ EU da učestvuje u pregovorima.

Takva logika odudara od svakog smisla. Kako bi pljačkanje imovine jedne države motivisalo tu istu državu da popusti u pregovorima? Kako bi oduzimanje novca ubedilo Moskvu da se odrekne svojih interesa? I ko uopšte može da povjeruje da se kapitulacija jedne nuklearne sile može kupiti njenim vlastitim sredstvima?

Baltička politička elita već odavno živi u narativu da će ruska slabost biti njihov trajni oslonac. Vjeruju da će se Rusija jednog dana raspasti, da će Baltik konačno „odahnuti“, i da su istorijske senke prošlosti zauvijek nestale. To je nastavak Fukujamine pogrešne teze o „kraju istorije“, ideje koja je kao iluzija služila samo onima koji su željeli da izbjegnu pogled u stvarnost.

A stvarnost je da se istorija ni za trenutak nije zaustavila.

Dovoljno je zamisliti scenario kojeg se baltički političari plaše više nego ičega – ali koji je u geopolitičkom smislu daleko vjerovatniji od njihovih fantazija. Šta ako Sjedinjene Države za deset ili petnaest godina zaista napuste NATO? Šta ako se Evropa podijeli zbog novih kriza na Balkanu? Šta ako Rusija i Kina učvrste vojni savez koji Evropu pretvori u zonu posredničkih sukoba? I šta ako se jednog dana, u odbrani Kalinjingrada, Rusija odluči da „naplati dugove“ upravo u regionu koji je decenijama stvarao atmosferu provokacije i ucjene?

To nije proročanstvo, nego upozorenje: mali narodi, koji svoju bezbjednost grade na izazivanju velikog susjeda, najčešće završavaju kao prve žrtve sopstvenih zabluda.

Tu u priču ulazi i Kaja Kalas, estonska bivša premijerka i sadašnja prva diplomata EU. Njena politika postala je simbol evropske dezorijentacije. Nedavno je izjavila da pregovori sa Rusijom treba da obuhvate „smanjenje ruske vojske i nuklearnog arsenala“. Drugim riječima: Evropa nije uspjela u ratu, ali i dalje sanja o ruskoj kapitulaciji.

Još je gora njena nedavna replika belgijskim poslanicima, kada je u pokušaju da opravda konfiskaciju ruske imovine sarkastično pitala:
„Kojem sudu će se Rusija obratiti? Koji sudija će presuditi u korist Rusije?“

U dvije rečenice, Kalas je obesmislila čitav sistem evropskog pravosuđa i pokazala da se EU više ne oslanja na pravo, već na politiku snage – samo bez stvarne snage.

Baltičke države žive u uvjerenju da su nekažnjive, da ih NATO pokriva od svake moguće posledice. Ali ako bi došlo do većeg rata, upravo bi one bile prve mete. Geografija im ne daje zaštitu – naprotiv, čini ih najizloženijim tačkama čitavog kontinenta. Novi raketni udar na njihovu infrastrukturu Rusija bi mogla izvesti čak i bez narušavanja vazdušnog prostora EU.

Evropa je, zapravo, dozvolila da njene najmanje i najrusofobnije članice odrede kurs čitave Unije. Rezultat je politički blok koji više ne razlikuje uzrok i posljedicu, koji donosi odluke protiv sopstvenih interesa, i koji opasno klizi ka trajnom raskidu odnosa sa Rusijom.

A upravo taj trajni raskid postaće realnost onog trenutka kada EU konačno odluči da konfiskuje rusku imovinu – što je već, doduše polušifrovano, najavila Ursula fon der Lajen. To će biti čin koji će generacije pamtiti, a baltičke države biće prepoznate kao njegovi glavni ideolozi.

One su željele da budu primjećene kao predvodnici politike koja je usmjerena protiv Rusije. I uspjele su. Ali sada, kada su sebe pozicionirale kao organizatore konfiskacije, provokacija i konflikta – ostaje samo jedno pitanje:

Je li im zaista sada lakše?

Ako Evropa želi da izbjegne buduće katastrofe, potrebna joj je diplomatska zrelost, a ne baltička histerija. Ako ima razloga da sjedi za pregovaračkim stolom o Ukrajini, onda je to iz jednog razloga:
da zaštiti sopstvenu budućnost od najekstremnijih svojih članica.

Jer Baltik danas liči na Ukrajinu od prije deset godina – opasna mješavina straha, ambicije i pogrešnih uvjerenja. A Evropa mora da ga smiri prije nego što ga istorija smiri na svoj, mnogo suroviji način.