Hapšenje kontroverznog biznismena Aleksandra Aca Mijajlovića, čovjeka koji se godinama povezuje sa švercom, političkim vezama i tajkunizacijom Crne Gore, otvara i jedno osjetljivo pitanje koje ne smije biti prećutano - da li je protojereju-stavroforu Gojku Peroviću žao što je Mijajlović završio iza rešetaka?

Jer, nije tajna da je u vrijeme kada je Perović bio rektor Bogoslovije „Sveti Petar Cetinjski“ i paroh na Cetinju, Aleksandar Mijajlović bio čest gost te ustanove, počasni dobrotvor i „prijatelj Crkve“. U ime dobročinstva i navodne ljubavi prema svetinji, ljudi poput njega su kroz Perovićevu blagonaklonost sticali i određenu vrstu legitimiteta.

Građevinski radovi koje je Mijajlović svojevremeno finansirao u Cetinjskoj bogosloviji danas izgledaju kao njegova ulaznica koja može skupo da nas košta. Plaćala je i plaća cijela Crna Gora, kroz uticaj i mrežu moći koja je nastala na temeljima kriminalnih radova Aleksandra Mijajlovića, a za koje ga danas državne institucije pozivaju na odgovornost, samo to nije tema ovog teksta. Poenta ovog teksta je nešto drugo, jer Mijajlović nije usamljen primjer „dobrotvora“ i „prijatelja Crkve“ koji se danas nalaze na policijskim spiskovima, u sudskim predmetima i obavještajnim dosijeima.

Pitanje koje više niko ne može izbeći glasi - ko je sve kroz Gojka Perovića i njegov kružok ušao u naše svetinje, a iz njih iznosio duhovni i politički alibi, a nije isključeno i finansijsku korist. I, što je najvažnije - hoće li neko konačno odgovarati za tu mrežu koja je godinama preplitala duhovnost i biznis.

„Biznis vjera“ sa cetinjskim blagoslovom


Aleksandar Mijajlović je samo jedan od predstavnika čitave plejade onih koji su kroz Crkvu pokušali da operu svoju biografiju i savjest. Kroz vrata Bogoslovije na Cetinju, dok je Gojko Perović upravljao tom ustanovom, ulazili su ljudi koji su vjernom narodu predstavljani kao „građevinari“, „dobrotvori“ i „ljudi koji pomažu svetinje“. A izlazili su kao ugledni prijatelji Srpske pravoslavne crkve - sa sve blagoslovom, fotografijom i duhovnim pečatom koji je dobro obaviještenu javnost ostavljao bez teksta.

Mnogi su se hvalili kako „Crkva stoji iza njih“, a u stvarnosti oni su stajali iza novca koji je nuđen pojedincima u Crkvi kao zamjena za moral. Tako je i Mijajlović, čovjek koji se danas tereti da je tvorac kriminalne mreže koja je rukovodila državom iz sjenke zloupotrebljavajući institucije, godinama gradio imidž dobrotvora.

Cijena „darivanja“


Sve što je Mijajlović finansirao, danas izgleda kao simbolična i dublja simbioza između novca i "vjere" u kom su kontroverzni biznismeni dobijali duhovni alibi. Ali svaki takav „dar“ ima svoju cijenu koja mora da se plati, kako se Srpskoj pravoslavnoj crkvi ne bi narušio ugled pitanjima koja niko godinama ne želi da postavi i koja sigurno imaju svoje odgovore. Zato danas nije dovoljno pitati samo ko je koga pomagao — nego ko je kome služio. Vlasnik imperije kakvu ima Aleksandar Mijajlović sigurno nije služio Hristovoj Crkvi.

Nije Mijajlović jedini. Njegov slučaj samo je ogolio ono što se godinama taloži pod velom „dobrotvorstva“. Ljudi pod istragama, sa kriminalnim dosijeima i sumnjivim poslovnim kombinacijama, kroz pojedince iz Crkve kupuju ugled i tako je stvorena opasna mreža koja mora da se preispita. Ukoliko se to ne desi, opravdani strah je da će i nakon Mijajlovića pojedinci nastaviti da na nezasluženom blagoslovu peru savjest u srpskim hramovima.

Vrijeme je za odgovore


Zato danas ovo pitanje za protojereja-stavrofora Gojka Perovića, koji je mnogima ulazio u domove, ali je još više ljudi pustio u svetinju - žali li za uhapšenim Aleksandom Mijajlovićem? Ako žali - zbog čega? Zbog čovjeka ili zbog onoga što taj čovjek simbolizuje?

Ukoliko je Crkva zaista vjerujući narod, onda taj narod ima pravo da zna — ko je preko nje kupovao čast i uticaj.

Odgovornost za takve veze ne može se više kriti iza riječi „dobročinstvo“ i „ljubav prema svetinji“. To je sada postalo pitanje časti.

I na kraju, neka svaki čitaoc ovog teksta zna da primjera kao što je Aleksandar Mijajlović ima još. Pa u tom smislu strpljivo sačekajte tekst o jednom Hrvatu sa crnogorskim korijenom i otvorenim crkvenim separatistom iz dijaspore, čiji sinovi na današnji dan otvaraju kockarnice i zelenaše po Crnoj Gori, što mu nije smetnja da bude najveći poslovni partner MCP preko našeg dobrog o. Gojka.