Rasprava na premijerskom satu u Skupštini Crne Gore otvorila je jedno od ključnih političkih pitanja u aktuelnom trenutku – da li je Vlada donijela odluku o isplati 17 miliona eura navodnim logorašima iz Morinja i, ukoliko jeste, ko je za takvu odluku glasao.

Lider Demokratske narodne partije Milan Knežević nastupio je oštro, optužujući izvršnu vlast da vodi politiku ustupaka prema Hrvatskoj, ocjenjujući da je Crna Gora postala sastavni dio, kako je rekao, „crvene Hrvatske“. U svom obraćanju naveo je da ono što, prema njegovim riječima, nije uspjelo ni tokom NDH, danas uspijeva savremenim hrvatskim zvaničnicima, aludirajući na niz otvorenih pitanja između dvije države – od Prevlake, preko broda „Jadran“, do imovine u Boki Kotorskoj i potencijalnih ratnih odšteta.

Knežević je upozorio da se, kako tvrdi, kontinuirano prave ustupci, uključujući i tolerisanje dolaska hrvatskih navijača koji pjevaju kontroverzne pjesme, dok se istovremeno zanemaruju interesi sopstvenih građana. Posebno je naglasio da se u javnosti često govori o „trojanskim konjima Rusije“, ali da je, kako je rekao, mnogo veći problem postojanje „NATO magaraca“ u Crnoj Gori, pozivajući premijera da zajedno utvrde „šta je brojnije – konji ili magarci“.

U nastavku polemike optužio je premijera da, kako je naveo, „posipa autogenocidom“ i time, prema njegovim riječima, skrnavi uspomenu na vojnike koji su, na poziv tadašnjeg državnog vrha, učestvovali u ratovima devedesetih. Knežević je ocijenio da takva politika predstavlja odricanje od sopstvene prošlosti i žrtava, navodeći da se time šalje poruka da država nema jasan odnos prema sopstvenim građanima i istoriji.

Posebno je insistirao na transparentnosti, tražeći od premijera da javno saopšti da li je Vlada donijela odluku o isplati 17 miliona eura i kako su ministri glasali. Prema njegovim riječima, izostanak jasnog odgovora ostavlja ozbiljnu sumnju da se politička odgovornost pokušava sakriti iza diplomatskih formulacija o dobrosusjedskim odnosima i evropskim integracijama.

Premijer Spajić je, međutim, odgovorio da odluka o kojoj Knežević govori ne postoji, izbjegavajući direktan odgovor na pitanje o eventualnom izdvajanju sredstava iz budžeta. Umjesto toga, fokusirao se na druge teme, uključujući infrastrukturne projekte u regionu, što je dodatno pojačalo utisak da se suštinsko pitanje izbjegava.

Knežević je na to reagovao još oštrije, optužujući premijera za neozbiljnost i skretanje teme, uz tvrdnju da takav pristup vrijeđa inteligenciju poslanika i javnosti. Ujedno je otvorio i pitanje političkih odnosa u regionu, poručivši da, ukoliko već postoji spremnost za političke sukobe, oni treba da budu otvoreni i direktni, a ne, kako je rekao, „izdaleka i okvirno“.

U svom izlaganju otišao je i korak dalje, ocjenjujući da je država „poput zombija“, u kojoj su ključni resursi, kako tvrdi, dati u zakup sumnjivim investitorima, dok se istovremeno pristaje na, kako navodi, sve zahtjeve koji dolaze iz Hrvatske. Kao ilustraciju takve politike naveo je niz primjera – od teritorijalnih i imovinskih pitanja do simboličkih tema poput promjene naziva objekata i kulturnih obrazaca.

Jedan od najupečatljivijih dijelova njegovog obraćanja odnosio se na logor Lora u Splitu, gdje je podsjetio na stradanja i pročitao imena ubijenih, optužujući vlast da zanemaruje te žrtve, dok istovremeno, kako tvrdi, pristaje na isplate u slučaju Morinja. Prema njegovim riječima, takav odnos predstavlja selektivnu pravdu i duboku nepravdu prema žrtvama.

Zaključujući izlaganje, Knežević je poručio da je riječ o ozbiljnom političkom i moralnom pitanju, koje prevazilazi dnevnu politiku, ocjenjujući da bi eventualna odluka o isplati predstavljala čin veleizdaje. Takođe je naveo da za takvu odluku, prema njegovim saznanjima, nijesu glasali pojedini ministri, ističući da javnost ima pravo da zna punu istinu.

Cijela polemika, međutim, otvorila je šire pitanje – ne samo da li je odluka donijeta, već i zašto se o pojedinim ratnim temama govori selektivno. Dok se pitanje Morinja nalazi u fokusu, slučaj logora Lora, uprkos višegodišnjim zahtjevima porodica žrtava, gotovo da se ne pominje u institucionalnom kontekstu.

Upravo zbog toga, javnost danas traži odgovore na dva ključna pitanja: da li je Vlada odlučila da izdvoji 17 miliona eura iz budžeta i zbog čega se pitanje ratne odgovornosti tretira neujednačeno. Bez jasnih odgovora, ostaje prostor za sumnju da se iza političkih i diplomatskih formulacija krije izbjegavanje odgovornosti, što dodatno produbljuje nepovjerenje u institucije.