Ministarstvo energetike i rudarstva pokrenulo je javnu raspravu o Nacrtu koncesionog akta za istraživanje i eksploataciju cinka i olova na lokalitetima „Šuplja stijena“, „Đurđeve vode“, „Paljevine“ i „Ribnik“ u opštini Pljevlja, ali način na koji je ovaj proces osmišljen i predstavljen javnosti već na samom početku otvara ozbiljna pitanja o njegovoj suštini, transparentnosti i stvarnoj namjeri države.

Iako formalno u skladu sa zakonom, javna rasprava koja traje svega petnaest dana, od 18. marta do 3. aprila, za dokument koji obuhvata više od stotinu strana tehničke, ekonomske i pravne dokumentacije, više liči na administrativnu obavezu nego na iskren pokušaj da se čuje glas građana. Posebno zabrinjava formulacija da će se, ukoliko se primjedbe ne dostave u zadatom roku, smatrati da je javnost saglasna sa predloženim aktom. Takav pristup, umjesto da podstakne dijalog, u suštini prebacuje odgovornost na građane i otvara prostor da se kasnije politički konstatuje kako „nije bilo otpora“, iako je stvarna uključenost javnosti minimalna.

U takvim okolnostima, pitanje povjerenja u institucije postaje ključno. Posebno imajući u vidu da se u javnosti već duže vrijeme ukazuje na probleme u funkcionisanju postojećih rudarskih aktivnosti na istom području. Navodi o pucanju jalovišta, prodoru toksičnih voda u podzemne tokove i rijeku Ćehotinu, kao i činjenica da građani nijesu dobili jasan odgovor da li je voda koju koriste bezbjedna, predstavljaju pitanja koja ne trpe odlaganje. Ukoliko su tačni, riječ je o ozbiljnom ekološkom incidentu; ukoliko nijesu, onda je dužnost nadležnih institucija da to nedvosmisleno i transparentno dokažu.

Dodatnu težinu situaciji daje utisak institucionalnog ćutanja nakon spornih događaja. Najave o mjerenjima kvaliteta vazduha koje nijesu realizovane, izostanak jasnih izvještaja o stanju životne sredine, kao i nedovoljno objašnjenje postupanja nadležnih organa, ostavljaju prostor za sumnju da sistem ne funkcioniše u mjeri u kojoj bi morao kada je u pitanju zaštita zdravlja ljudi.

Posebno zabrinjavaju i pitanja u vezi sa bezbjednošću infrastrukture. Navodi da su pojedini objekti, poput jalovišta, podizani bez adekvatnih dozvola, ako se pokažu tačnim, ukazivali bi na ozbiljne propuste u primjeni zakona. U sektoru koji nosi značajne ekološke rizike, takvi propusti ne mogu se tretirati kao administrativni, već isključivo kao sistemski problem.

Istovremeno, lokalna zajednica sve glasnije ukazuje na konkretne posledice rudarskih aktivnosti, oštećenu putnu infrastrukturu usled intenzivnog transporta rude, povećanu buku i prašinu, kao i izostanak vidljivih koristi od eksploatacije prirodnih resursa. Pitanje raspodjele prihoda, posebno sredstava prikupljenih kroz ekološke takse, ostaje bez jasnog odgovora. Ukoliko se sredstva ubiraju, a ne vraćaju u najugroženije sredine, onda se opravdano postavlja pitanje kome koristi ovakav model upravljanja resursima.

Sa druge strane, koncesioni akt insistira na ekonomskim benefitima, povećanju proizvodnje, zapošljavanju i izvozu koncentrata cinka i olova. Međutim, izostaju precizne i transparentne ekonomske analize koje bi omogućile javnosti da sagleda stvarnu korist za državu i lokalnu zajednicu. Bez jasno definisanih parametara, procjena isplativosti ostaje na nivou opštih ocjena, što dodatno podstiče sumnju.

Još jedan problem predstavlja način na koji je javna rasprava organizovana. Iako je formalno otvorena za sve zainteresovane, izostaje direktan dijalog sa stanovništvom na terenu. Nema najavljenih javnih tribina u Pljevljima i okolnim mjestima, niti sistematskog uključivanja lokalne zajednice u proces donošenja odluka. Sve se svodi na dostavljanje primjedbi pisanim ili elektronskim putem, što značajno ograničava realnu mogućnost učešća.

Sve navedeno upućuje na zaključak da je država ušla u završnu fazu procesa dodjele koncesije, pri čemu javna rasprava ima više formalni nego suštinski karakter. Umjesto da predstavlja prostor za preispitivanje i korekciju predloženih rješenja, ona se svodi na korak koji treba da potvrdi već donesene odluke.

U takvom kontekstu, ključno pitanje ostaje: da li je država u ovom trenutku uopšte spremna da odgovorno upravlja ovako osjetljivim projektom? Bez potpune transparentnosti, nezavisne provjere dosadašnjih aktivnosti i jasnih garancija zaštite životne sredine i zdravlja stanovništva, svaka nova koncesija nosi rizik da produbi postojeće probleme umjesto da ih riješi.

Na kraju, u javnosti se sve češće otvara i pitanje šireg političkog konteksta ovog projekta. Pojedine analize ukazuju da bi dodjela koncesije stranim partnerima, uključujući i interesovanje kompanija iz Poljske, mogla imati i geopolitičku dimenziju, u kontekstu nastojanja Crne Gore da ubrza svoj evropski put. Ukoliko se prirodni resursi koriste kao sredstvo političkog pozicioniranja i diplomatskog lobiranja, onda je odgovornost vlasti tim veća, jer odluke koje se donose danas imaju dugoročne posledice koje prevazilaze ekonomske okvire i zadiru u pitanje suverenog upravljanja sopstvenim bogatstvima.