Gospodine Mandiću,

Vaše gostovanje na Televiziji Crne Gore nije bilo tek jedno od uobičajenih pojavljivanja predsjednika Skupštine u programu Javnog servisa, već pažljivo komponovana politička predstava u kojoj je javnosti ponuđen novi Andrija Mandić. Političar koji više ne smatra da je obavezan da svoje odluke obrazlaže srpskom narodu, nego očekuje da ih taj narod prihvati kao gotovu istinu, bez preispitivanja, neslaganja i otpora. Niste nastupili kao predstavnik koji polaže račun ljudima zahvaljujući čijim ste glasovima stigli do jedne od najviših državnih funkcija, već kao samoproglašeni vrhovni tumač srpskog interesa u Crnoj Gori, uvjeren da mu politička biografija daje trajno pravo da svaku sadašnju odluku proglasi mudrom, a svaku kritiku zlonamjernom. Takav odnos prema sopstvenom narodu nije izraz samopouzdanja, već političke nadmenosti, jer nijedan Srbin, od Knina do Kumanova, da upotrijebim prostor koji ste sami omeđili, nije dužan da ćuti pred vašim postupcima samo zato što ste vi odlučili da nekadašnju borbu pretvorite u doživotni imunitet od odgovornosti. Niko vam, gospodine Mandiću, ne duguje aplauz, a najmanje oni koji su vas podržavali onda kada od funkcija, protokola i evropskih pohvala nije bilo ni traga.

Rekli ste da je Srbija ključna država regiona i priznali pravo svakome da uputi kritiku, ali ste već u narednom koraku ostavili otvorenu sumnju u postojanje nekakve orkestrirane aktivnosti, dok ste primjedbe koje vam se upućuju sveli na male, sitne udarce i ponovili da ne biste oborili pogled ni pred jednim Srbinom. U toj teatralnoj odbrani sopstvenog dostojanstva namjerno ste zamijenili teze, jer niko od vas nije tražio da oborite pogled, već da položite politički račun za ono što radite u ime naroda koji predstavljate. Razlika je suštinska, pogled je pitanje lične sujete, dok je račun pitanje javne odgovornosti. Ono što nazivate napadima iz Srbije u najvećoj mjeri predstavlja javno izgovorenu konstataciju o raspoloženju ubjedljivo najvećeg dijela srpskog naroda u Crnoj Gori, naroda koji sve jasnije prepoznaje jaz između onoga što ste obećavali dok ste tražili njegove glasove i onoga što činite otkako ste postali dio državnog vrha. Te kritike nisu nastale u nekom mističnom beogradskom kabinetu, niti su proizvod centrale koja se probudila sa namjerom da nanese štetu Andriji Mandiću, već su posljedica razočaranja ljudi koji su vjerovali da će ulazak srpskih predstavnika u vlast značiti početak rješavanja srpskih nacionalnih pitanja, a ne samo promjenu korisnika državnih kabineta.

Sadržaj tog nezadovoljstva nije ni nepoznat ni teško razumljiv. Srpski jezik i dalje nema položaj koji mu pripada prema broju građana koji njime govore, istorijska trobojka nije vraćena, pitanje dvojnog državljanstva nije riješeno, dok su odnosi sa Srbijom sve češće svedeni na prigodne izjave koje ne obavezuju nikoga. Upravo su to razlozi zbog kojih se u srpskom narodu u Crnoj Gori širi utisak da je učešće njegovih predstavnika u vlasti postalo samo sredstvo za raspodjelu funkcija, dok su teme zbog kojih su ti predstavnici dobijali podršku ponovo odložene na neodređeno vrijeme. Srbija može te primjedbe da izgovori glasnije, ali ih nije izmislila, niti su one manje istinite zato što se čuju i iz Beograda. Vi, međutim, pokušavate da nezadovoljstvo sopstvenog naroda predstavite kao spoljnu kampanju, primjenjujući staru političku tehniku po kojoj se, umjesto odgovora na sadržaj kritike, ispituje porijeklo kritičara, a umjesto rasprave o rezultatima konstruiše priča o skrivenim nalozima i orkestraciji. Takvo postupanje ne pripada državniku koji je siguran u rezultate svoje politike, već demagogu koji sopstvenu uvrijeđenost koristi kao zamjenu za odgovornost.

Vaš odnos prema ustavnim promjenama najbolje pokazuje da kritike nisu plod zle namjere, već reakcija na vidljiv izbor političkih prioriteta. Kada je Brisel zatražio izmjene Ustava kao dio obaveza na putu ka Evropskoj uniji, pokazali ste izuzetnu kooperativnost, institucionalnu disciplinu i spremnost da se u kratkom roku obezbijedi široka politička saglasnost i sa onima sa kojima ne bi trebalo praviti političke dilove. Govorili ste o evropskom cilju koji ne smije biti izgubljen u magli dnevnopolitičkih kalkulacija, o potrebi da se svi politički akteri jasno legitimišu ne samo pred domaćom javnošću nego i pred Evropskom unijom, dok je parlamentarna procedura predstavljena kao test zrelosti čitave države. Ustav je, dakle, mogao biti otvoren kada su to zahtijevali evropski rokovi, a za amandmane koji se odnose na pravosuđe, imunitet članova Vlade i nezavisnost Centralne banke pronađeni su politička volja, kompromis sa dijelom opozicije i dvotrećinska većina. Međutim, kada je postavljeno pitanje srpskog jezika, sva ta hitnost je nestala, a umjesto odlučnosti ponovo su ponuđeni strpljenje, procedura, osjetljivost političkog trenutka i obećanje da tema nije zaboravljena.

Poslanici vaše stranke podržali su paket ustavnih promjena iz kojeg je srpski jezik izostavljen, pa je logično da budete upitani zašto to otvaranje nije iskorišćeno za rješavanje pitanja koje se decenijama nalazi u središtu srpske političke borbe u Crnoj Gori. Ne sporim značaj pravosudnih reformi, niti pravo Crne Gore da teži članstvu u Evropskoj uniji, ali se ne može sakriti činjenica da ste evropski rok prihvatili kao istorijski imperativ, dok ste zahtjev sopstvenog naroda ponovo sveli na temu za neku buduću priliku. Za Brisel su pronađeni rok, energija, dogovor i parlamentarna većina, dok je za jezik kojim govori najveći broj građana pronađeno novo obrazloženje zbog čega sada nije trenutak. To nije nesporazum niti tehničko pitanje, već svjestan izbor prioriteta, a političar koji takav izbor napravi mora da podnese kritiku bez pokušaja da kritičare proglasi učesnicima neprijateljske kampanje. Srpski narod veoma dobro vidi da ste za tuđe rokove pronašli političku energiju, dok ste za njegove zahtjeve ponudili još jedno odlaganje.

Razlika u tonu kojim ste govorili o Srbiji i Hrvatskoj dodatno je ogolila prirodu vašeg novog političkog nastupa. Srbima koji vas kritikuju poručili ste da vam ne mogu držati predavanja, govorili ste o orkestriranim aktivnostima, sitnim udarcima i pogledu koji ni pred kim nećete oboriti, dok ste prema Zagrebu bili primjetno pažljiviji, mekši i gotovo snishodljivi. Govoreći o Rezoluciji o Jasenovcu, rekli ste da ste je inicirali vjerujući da se Hrvatska neće osjetiti pogođenom, kao što se nisu osjetile pogođenim Austrija i Njemačka, te da je riječ o civilizacijskom činu zbog kojeg nije bilo razloga za toliku ljutnju političkih krugova u Zagrebu. Sam izbor baš tih riječi otkriva mnogo više od diplomatske namjere. Kada govorite o Hrvatskoj, vi objašnjavate, dokazujete dobronamjernost i vodite računa o tome kako bi Zagreb mogao da se osjeti, dok prema Srbima koji vam upućuju primjedbe ne pokazujete ni djelić iste pažljivosti, već se postavljate kao autoritet čija se riječ ne preispituje.

Nije problem u tome što želite dobre odnose sa Hrvatskom, jer odgovorna politika podrazumijeva razgovor i sa državama sa kojima postoje ozbiljna otvorena pitanja, već u tome što za osjećanja političkih krugova u Zagrebu pokazujete diplomatsku osjetljivost, a za razočaranje sopstvenog naroda imate prekor i sumnju u njegove namjere. Hrvatskoj se pravdate zbog Rezolucije o Jasenovcu, dok Srbima poručujete da vam ne drže predavanja, čime ste, možda i nesvjesno, precizno pokazali kome želite da se predstavite kao umjeren, pouzdan i prihvatljiv partner, a od koga očekujete bespogovornu lojalnost. Politička biografija na koju se oslanjate ne može da poništi taj kontrast, jer prošlost nije blanko mjenica kojom se plaća svaka buduća odluka, niti je nekadašnja žrtva doživotni imunitet od odgovornosti za sadašnje postupke. Čovjek može decenijama da zastupa jednu politiku, a potom da je napusti onog trenutka kada mu ona postane prepreka za lični uspon, zbog čega se političari ne ocjenjuju samo po onome što su nekada govorili, već prije svega po onome što čine kada se nađu u poziciji stvarne moći.

Vaše neskriveno oduševljenje Johanom Satlerom i usputna opaska da ambasador Evropske unije poznaje Sinjajevinu bolje od vas naizgled su djelovali kao bezazlena priča o ljepotama Crne Gore, ali su u političkom smislu predstavljali jedan od najiskrenijih trenutaka čitavog gostovanja. Politika se nerijetko najjasnije otkriva upravo u rečenicama koje se izgovaraju kao kurtoazna anegdota, jer se u njima, oslobođena pripremljenih formulacija, vidi stvarna hijerarhija poštovanja. Pred srpskom javnošću nastupate prkosno, pokroviteljski i sa uvjerenjem da niko nema pravo da vam drži lekcije, dok pred evropskim predstavnicima pokazujete gotovo dječju ushićenost. Nije sporno poštovati stranog diplomatu, ali je sporno kada se iz čitavog nastupa jasno vidi pred kim političar želi da bude prihvatljiv, a od koga očekuje poslušnost.

Sinjajevina je u tom trenutku prestala da bude samo planina i postala metafora vašeg novog političkog poretka vrijednosti. Predstavniku Evropske unije simbolično ste ustupili prednost čak i u poznavanju sopstvene zemlje, dok istovremeno Srbima osporavate pravo da bolje od vas prepoznaju posljedice politike koju vodite. Tako danas izgleda vaše evropejstvo, Satleru pripada neskriveno divljenje, srpskom kritičaru ukor i sve to pokušavate da predstavite kao političku zrelost, iako se iza tog rječnika sve teže skriva duboko političko i nacionalno preumljenje.

Promjena političke taktike sama po sebi nije ni grijeh ni dokaz izdaje, jer politika podrazumijeva prilagođavanje okolnostima, razgovor sa protivnicima i kompromis, ali kompromis prestaje da bude sredstvo politike i postaje odustajanje onda kada se uvijek pravi na račun istih ljudi i istih principa. Kod vas su to, po pravilu, srpski zahtjevi. Kada se dogovara sa DPS-om, pozivate se na institucionalnu odgovornost, kada zahtjev stigne iz Brisela, govorite o istorijskom momentu, kada reaguje Zagreb, vodite računa da se niko ne osjeti pogođenim, kada Srbi zatraže da bude ispunjen makar dio onoga što im je godinama obećavano, tada govorite o sitnim udarcima, orkestraciji i ljudima koji vam navodno drže zlonamjerna predavanja i čine štetu. Postali ste veliki evropejac upravo onoliko koliko ste prestali da budete obavezani sopstvenim nekadašnjim riječima, ali je mnogo veći problem u tome što sopstvenu transformaciju pokušavate da predstavite kao jedini dozvoljeni oblik srpske politike, dok svakoga ko je ne prihvata proglašavate nerazumnim, zlonamjernim ili instrumentom neke spoljne kampanje.

U tome se nalazi suština vaše demagogije, jer sopstveni kompromis predstavljate kao državničku mudrost, a tuđe neslaganje kao napad. Evropski zahtjev proglašavate istorijskom nužnošću, dok status srpskog jezika svodite na temu koja može da sačeka. Govorite o nacionalnom jedinstvu, a zapravo zahtijevate jednoumlje dok se pozivate na sopstvene žrtve iz prošlosti kako biste izbjegli odgovornost za postupke u sadašnjosti i nastojite da ličnu političku karijeru izjednačite sa interesom cijelog srpskog naroda. Takva konstrukcija može neko vrijeme da opstane u kontrolisanom televizijskom razgovoru, ali ne može da izdrži poređenje vaših današnjih postupaka sa obećanjima na kojima ste gradili politički autoritet.

Posebno je neodrživo to što govorite o orkestriranim napadima, a istovremeno prećutkujete djelovanje naloga, aktivista i medijskih krugova bliskih vašoj političkoj strukturi, koji targetiraju Srbe čim se usude da vam upute dobronamjernu kritiku u ime nacionalnih interesa. U tim kampanjama ljudi se proglašavaju izdajnicima, plaćenicima, razbijačima srpskog jedinstva i neprijateljima sopstvenog naroda samo zato što podsjećaju na neispunjena obećanja i ukazuju na cijenu vašeg političkog prilagođavanja. Bez konkretnih dokaza niko odgovoran ne može tvrditi da lično pišete svaku objavu ili upravljate svakim nalogom, ali kao predsjednik stranke i predsjednik Skupštine ne možete se predstavljati kao nevješti posmatrač kampanja koje se sistematski vode u vašu korist. Politička odgovornost ne nastaje samo onda kada lider lično izda nalog, već i onda kada uživa korist od organizovanog targetiranja, nikada se od njega jasno ne ogradi i svojim ćutanjem obezbijedi političko pokriće onima koji obavljaju prljavi posao.

Dok sa Javnog servisa govorite o navodno orkestriranim napadima iz Srbije, iz vašeg političkog okruženja vode se kampanje protiv svakoga ko vas podsjeti na ono što ste nekada govorili, a vi se potom pojavljujete u televizijskom studiju kao žrtva nepravednih kritika, pažljivo izbjegavajući da pomenete mehanizam koji djeluje u vašu korist. To nije politička naivnost, već prepoznatljiv sistem u kojem se kritičari najprije diskredituju preko lojalnih naloga i aktivista, a zatim se njihove primjedbe javno predstavljaju kao dokaz nekakve šire zavjere protiv lidera. Politička pristojnost koju tražite od drugih morala bi najprije da bude uspostavljena u vašem okruženju, jer ne možete istovremeno osuđivati male, sitne udarce koji navodno dolaze iz Srbije i prećutkivati krupne kampanje laži koje se vode protiv Srba iz Crne Gore kada se usude da vam kažu da za mnogo čega niste u pravu.

Zbog svega toga vaša televizijska poruka o pogledu koji nećete oboriti promašuje suštinu, jer niko vašu političku hrabrost ne mjeri položajem glave pred kamerama. Mjera su djela i činjenica da ste za zahtjeve spoljnih centara moći pronašli energiju i političku hrabrost, a za zahtjeve sopstvenog naroda novo opravdanje, ne može se prikriti pozivanjem na stare zasluge i ličnu žrtvu.

Niste, gospodine Mandiću, iznad svakog Srbina na planeti, niti ste jedini vlasnik srpskog političkog iskustva, nacionalnog pamćenja, podnijete žrtve i prava da određujete šta je dobro za srpski narod. Godine političke borbe ne daju vam pravo da od tog naroda danas tražite poslušnost, već vam nameću veću obavezu da objasnite šta ste ostvarili, od čega ste odustali, sa kim ste pravili dogovore i zbog čega ste evropske rokove prihvatili kao zapovijest, dok ste srpske zahtjeve ostavili za neku sljedeću priliku i neku narednu generaciju. Srpski narod od vas ne traži da spustite glavu, nego da je pred Briselom, Zagrebom i svakom drugom adresom držite sa istom onom odlučnošću koju pokazujete kada odgovarate Srbima koji su se usudili da vas kritikuju.

Dok se to ne dogodi, moraćete da prihvatite činjenicu koja vam, sudeći po tonu vašeg nastupa, sve teže pada. Kritika nije napad, a srpski narod nije publika dovedena da aplaudira vašem političkom i nacionalnom preumljenju. Aplauz vam niko ne duguje, dok vi srpskom narodu dugujete odgovore.