PODGORICA – U Crnoj Gori su se za svega dvadesetak sati sudarila dva potpuno različita aršina prema ratnoj prošlosti.

Dok je predsjednik Skupštine Andrija Mandić zbog jednog telegrama saučešća porodici preminulog generala Ratka Mladića dospio pred inicijativu za smjenu, bio izložen regionalnim i diplomatskim osudama, a zatim u Beču i razgovoru u kojem je njegov austrijski domaćin otvorio upravo to pitanje, albanski funkcioneri iz iste vlasti poslije prvostepene presude bivšim čelnicima OVK bez mnogo ustezanja govore o „svetoj borbi”, „užasnoj nepravdi”, nevinosti osuđenih i „danu žalosti za Albance”.

Još upadljivije je što dio srpskih predstavnika sa tim političarima sjedi u istoj Vladi Crne Gore. Do trenutka objavljivanja ovog teksta, međutim, u javno dostupnim izvorima nismo pronašli njihove reakcije na poruke kojima je potpredsjednik Vlade Nik Đeljošaj borbu OVK nazvao „svetom”, niti na tvrdnje njegovih stranačkih partnera da će nevinost osuđenih tek biti dokazana.

Tako je priča o presudama iz Haga postala i priča o odnosima unutar crnogorske vlasti, ko u njoj smije šta da kaže, ko zbog jedne rečenice polaže račune i u inostranstvu, a čije se mnogo krupnije političke poruke primaju bez vidljivog potresa u vladajućoj koaliciji.

Četvorica osuđena za 96 ubistava i mučenje 303 ljudi

Specijalizovana vijeća Kosova u Hagu su 16. septembra prvostepeno proglasila Hašima Tačija, Kadrija Veseljija, Redžepa Seljimija i Jakupa Krasnićija krivično odgovornim za ratne zločine.

Prema zvaničnom saopštenju suda, sva četvorica su proglašena krivim za proizvoljno hapšenje i lišavanje slobode 385 lica, surovo postupanje prema 49, mučenje 303 i ubistvo 96 ljudi. Među onima koji su bili meta našli su se Albanci smatrani političkim protivnicima OVK, lica za koja se tvrdilo da sarađuju sa jugoslovenskim i srpskim vlastima, kao i pripadnici manjina, uključujući Srbe i Rome.

Tači i Krasnići osuđeni su na po 25 godina zatvora, Veselji na 18, a Seljimi na 13 godina. Istovremeno su oslobođeni optužbi za zločine protiv čovječnosti, jer sud nije utvrdio van razumne sumnje postojanje rasprostranjenog ili sistematskog napada usmjerenog na civilno stanovništvo. Presuda nije pravosnažna i slijedi žalbeni postupak.

I tu počinje crnogorski politički paradoks.

Đeljošaj: U utorak „poštovati sudove”, u srijedu „užasna presuda”

Samo veče prije izricanja presude čelnicima OVK, potpredsjednik Vlade Crne Gore i lider Albanskog foruma Nik Đeljošaj govorio je o Mandiću i najavljenoj inicijativi za njegovu smjenu.

Tada se pozvao upravo na poštovanje odluka međunarodnih sudova kao na pitanje osnovnih vrijednosti i poručio da tu nema kompromisa kada je riječ o Mladiću.

Već narednog dana, kada je sudska odluka pogodila bivši vrh OVK, Đeljošaj je upotrijebio sasvim drugačiji rječnik.

„Veoma loša vijest i izuzetno nepravedna odluka. Danas može biti dan žalosti za Albance, ali dostojanstven stav optuženih daje snagu albanskom narodu da izdrži ovaj bol, uz vjeru da će ova užasna presuda biti oborena pred višim instancama”, poručio je Đeljošaj.

Nije ostao na kritici pravnog ishoda.

Rat OVK nazvao je samoodbrambenim, oslobodilačkim i pravednim, a zatim poručio da svaki Albanac u srcu nosi svetu borbu OVK i legendarnog komandanta Adema Jašarija.

Kada je suočen sa pitanjem o očiglednoj razlici između dva nastupa, Đeljošaj je odbacio poređenje Mladića i čelnika OVK, navodeći da je to kao porediti dan i noć. Njegov pravni argument jeste da je Mladić bio pravosnažno osuđen, dok je protiv Tačija i ostalih donesena tek prvostepena presuda.

To je stvarna i važna pravna razlika. Ali ona ne objašnjava do kraja politički rječnik kojim se, neposredno poslije sudski utvrđene odgovornosti za desetine ubistava i stotine slučajeva mučenja, govori o svetoj borbi, danu žalosti čitavog naroda i nevinosti osuđenih.

Camaj: Nevinost će biti dokazana

Sličnu poruku uputio je potpredsjednik Skupštine Crne Gore i poslanik Albanskog foruma Nikola Camaj.

Za njega je dan presude bio težak dan za albanski narod, a posebno za tzv. Kosovo, uz uvjerenje da presuda ne može biti pravosnažna.

Camaj je poručio da će pravda trijumfovati i nevinost biti dokazana, a na tom putu očekuje i podršku Sjedinjenih Američkih Država, koje je nazvao glavnim partnerom i prijateljem u procesu oslobođenja i izgradnje tzv. države Kosovo.

Njegova politička ocjena OVK takođe je bila nedvosmislena, da je riječ o oslobodilačkoj vojsci koja je ustala da zaštiti albansko stanovništvo, a ne da čini zločine nad drugima.

Ta tvrdnja objavljena je istog dana kada je sudsko vijeće saopštilo da je utvrdilo krivičnu odgovornost četvorice najviših bivših funkcionera OVK za 96 ubistava i mučenje 303 lica.

Čapuni traži zajedničku nacionalnu strategiju

Poslanik Force Ilir Čapuni presudu je nazvao bolnom za porodice osuđenih, Kosovo i sve Albance.

Ali ni on se nije zadržao na žalbenom postupku. Zatražio je punu pravnu podršku žalbama, otvaranje i sistematizaciju arhiva, dokumentovanje zločina Srbije na Kosovu i Metohiji, jačanje diplomatije i naučnog istraživanja i, konačno, zajedničku nacionalnu strategiju za očuvanje istorijskog sjećanja.

Fatmir Đeka, ministar ljudskih i manjinskih prava, bio je znatno uzdržaniji. On je naveo da postupak nije završen, da očekuje žalbe i da ne želi da prejudicira konačni ishod.

A šta je uradio Mandić?

Na drugoj strani tog političkog ogledala nalazi se Andrija Mandić. On je 27. avgusta, poslije smrti Ratka Mladića, objavio jednu rečenicu:

„Upravo sam Darku Mladiću, u svoje i u ime Nove srpske demokratije, uputio saučešće povodom smrti njegovog oca, generala Ratka Mladića.”

Mandić tom prilikom nije osporavao hašku presudu, nije tražio njeno poništenje niti je u toj poruci ulazio u pravne ili istorijske ocjene.

Ali je ta jedna rečenica bila dovoljna da se u Crnoj Gori otvori inicijativa za njegovu smjenu, da njegovi partneri u vlasti najave da će za nju glasati i da reaguje i hrvatsko Ministarstvo spoljnih poslova, koje je saučešće nazvalo neprihvatljivim i suprotnim vrijednostima Evropske unije.

Albanski forum, čiji je lider Đeljošaj, odlučio je da podrži smjenu Mandića.

Isti Đeljošaj će dvije nedjelje kasnije presudu bivšim vođama OVK nazvati užasnom, a borbu te formacije svetom.

Od Podgorice do Beča – pa do žaljenja

Posebnu dimenziju cijelom slučaju dao je Mandićev odlazak u Beč.

Predsjednik austrijskog Nacionalnog savjeta Valter Rozenkranc tokom razgovora sa Mandićem 9. septembra otvorio je i pitanje njegovog saučešća porodici Mladić.

U zvaničnom saopštenju austrijskog parlamenta navedeno je da je Mandićevo saučešće izazvalo iritacije u parlamentu Austrije i da je Rozenkranc pozdravio to što je Mandić u međuvremenu izrazio žaljenje zbog toga. Ali je politička slika ostala.

Predsjednik Skupštine Crne Gore, koji je nekoliko dana ranije u Podgorici govorio da je saučešće izjavio u skladu sa običajima naroda kojem pripada i da u njemu ne vidi ništa sporno, stigao je u Beč, gdje je njegov domaćin pitanje tog telegrama stavio na sto, a zatim javno saopštio da je Mandić zbog njega izrazio žaljenje.

Za političara koji se predstavlja kao jedan od glavnih predstavnika Srba u Crnoj Gori, to otvara mnogo ozbiljnije pitanje od same sudbine funkcije predsjednika Skupštine. Šta ostaje od političke težine jednog stava ako se on kod kuće obrazlaže kao pitanje tradicije i nacionalnog običaja, a u inostranstvu završava u zvaničnom saopštenju kao predmet naknadno izraženog žaljenja.

Ovdje se radi o političkoj cijeni takvog ponašanja Andrije Mandića i o utisku koji ono ostavlja kod ljudi koje on tvrdi da predstavlja.

Zajedno u Vladi

Sve to dešava se u vladi u kojoj Nik Đeljošaj nije marginalni politički akter, već potpredsjednik Vlade za ekonomsku politiku i ministar ekonomskog razvoja.

U istom kabinetu Milojka Spajića nalaze se i Budimir Aleksić kao potpredsjednik Vlade, Jelena Borovinić Bojović kao potpredsjednica, Slaven Radunović kao ministar prostornog planiranja, Radoš Zečević kao ministar saobraćaja, kao i Jovan Vučurović kao ministar bez portfelja zadužen za odnose sa Skupštinom Crne Gore.

Drugim riječima, politički predstavnici koji nastupaju u ime značajnog dijela srpskog biračkog tijela pristali su da dijele izvršnu vlast sa političarima koji sada javno nazivaju borbu OVK svetom, presudu za 96 ubistava užasnom, a dan njenog izricanja mogućim danom žalosti za Albance.

Do jutra 17. septembra, u javno dostupnim izvorima koje smo pregledali, nismo pronašli njihove javne odgovore na te izjave. Zlonamjerni bi rekli da ćutanje samo po sebi dokazuje saglasnost. A u politici ima težinu, posebno kada dolazi od onih koji su u vladu ušli upravo sa tvrdnjom da će u institucijama zastupati interese ljudi koji su ih tamo poslali.

Jednima širok prostor, drugima stalno polaganje računa

Zbog toga slučaj daleko prevazilazi i Mandića i Đeljošaja. Pravno, dva slučaja nisu identična. Mladić je bio pravosnažno osuđen, dok četvorica bivših čelnika OVK imaju pravo žalbe na prvostepenu presudu.

Ali nijedna procesna razlika sama po sebi ne zahtijeva da potpredsjednik jedne evropske vlade presudu za mučenja i ubistva nazove užasnom, da proglasi svetom borbu organizacije čiji su najviši bivši funkcioneri upravo osuđeni za konkretne ratne zločine, niti da političari čitav jedan narod stavljaju iza osuđenih govoreći u ime svakog Albanca.

Istovremeno, jedna poruka saučešća srpskoj porodici proizvela je inicijativu za smjenu, diplomatske proteste i političko ispitivanje koje je stiglo do Beča.

A njen autor je, umjesto da pita kako su njegovi koalicioni partneri dobili pravo na toliko širi prostor za sopstveno nacionalno tumačenje istorije, dospio u situaciju da austrijski parlament objavljuje kako je zbog sopstvenog gesta izrazio žaljenje.

Pitanje je zašto je u današnjoj Crnoj Gori jednima dozvoljeno da bez vidljivih posljedica govore, dok drugi pristaju da i najobičniji gest prema sopstvenom narodu naknadno pravdaju pred političkim partnerima i stranim domaćinima.

A još važnije – dokle su oni koji se predstavljaju kao politički predstavnici Srba spremni da takav odnos prihvataju zarad mjesta u vlasti.