PODGORICA – Pokušaj da se krivičnim prijavama odredi kome Srbi smiju da odaju poštu i kako smiju da pamte sopstvenu istoriju nastavljen je pred Osnovnim državnim tužilaštvom u Rožajama, kojem je pet nevladinih organizacija podnijelo prijave protiv mitropolita budimljansko-nikšićkog Srpske pravoslavne crkve Metodija i predsjednika Demokratske narodne partije Milana Kneževića.

Povod su njihove poruke nakon smrti generala Ratka Mladića, ratnog komandanta Vojske Republike Srpske, koji je 27. avgusta preminuo u pritvorskoj bolnici Haškog mehanizma.

Knežević je na platformi Iks objavio fotografiju generala uz riječi:

– Slava je vječna, a patnja kratka. Svaka srpska kuća ima jednog Ratka.

Mitropolit Metodije je na pomenu kazao da je Mladić bio „velikan”, „veliki Srbin” i „čovjek vrijedan poštovanja”, dodajući da je narod u njemu prepoznao „divne i svete odlike srpskih ratnika i vitezova”.

Prijave su potpisali NVO „Promjene”, „Endelus”, Bošnjački kulturni centar „Sandžak”, NVO „Arhitektura Sandžaka” i Bošnjačka kulturna zajednica. Oni tvrde da bi u ovim porukama mogli da postoje elementi krivičnog djela iz člana 370 Krivičnog zakonika Crne Gore.

Zakon ne kažnjava samo drugačije pamćenje

Podnosioci prijava, međutim, prećutkuju važan dio zakonske odredbe na koju se pozivaju. Za postojanje krivičnog djela nije dovoljno samo to što se nekome ne dopadaju izgovorene riječi.

Član 370 propisuje odgovornost ukoliko se odobravanjem, negiranjem ili značajnim umanjivanjem težine zločina postupa na način koji može dovesti do nasilja ili izazvati mržnju prema određenoj nacionalnoj, vjerskoj ili drugoj zaštićenoj grupi.

Ni u Kneževićevoj objavi, ni u riječima mitropolita Metodija nema poziva na nasilje, prijetnje bilo kojem narodu niti osporavanja prava žrtava na poštovanje. Riječ je o oproštaju od čovjeka kojeg veliki dio srpskog naroda, posebno zapadno od Drine, pamti kao ratnog komandanta zaslužnog za odbranu Republike Srpske u najtežim godinama njenog postojanja.

Činjenica da je Mladić pravosnažno osuđen pred međunarodnim sudom dio je pravne stvarnosti. Ali nijedna presuda ne može da poništi pravo srpskog naroda da sagledava cjelokupnu istorijsku ulogu generala, niti da zabrani porodicama poginulih boraca Vojske Republike Srpske da ga pamte kao svog komandanta.

Poštovanje prema bošnjačkim žrtvama ne smije biti sporno. Ali ne može biti ni jednosmjerno, niti upotrijebljeno kao sredstvo za brisanje srpskih žrtava, stradanja Srba u Podrinju, masovnog egzodusa sarajevskih Srba i činjenice da je Republika Srpska branjena u krvavom građanskom ratu u kojem su stradali pripadnici svih naroda.

Mitropolitova sarajevska rana

Posebnu težinu napadu na mitropolita Metodija daje njegova lična i porodična sudbina.

Mitropolit, svjetovnim imenom Ljubiša Ostojić, rođen je 1. aprila 1976. godine u Sarajevu. U tom gradu završio je osnovnu školu i prva dva razreda gimnazije, ali je njegova porodica usljed ratnih zbivanja bila prinuđena da napusti Sarajevo i preseli se u Podgoricu.

Zato njegove riječi o generalu Mladiću nisu hladna politička parola, već stav čovjeka koji je kao mladić lično osjetio šta znače rat, gubitak zavičaja i progon. Pokušaj da se takva životna sudbina svede na jedan član krivičnog zakonika predstavlja novo poniženje za desetine hiljada sarajevskih Srba koji su ostali bez svojih domova.

Metodije je i kasnije osjetio silu državnog aparata na sopstvenoj koži. Tokom protesta protiv spornog Zakona o slobodi vjeroispovijesti u decembru 2019. godine povrijeđen je prilikom policijske intervencije na mostu na Đurđevića Tari. Mitropolija je tada saopštila da su on i vjernici oboreni i udarani, dok je policija negirala primjenu sile prema episkopu.

Đukanovićev mehanizam i dalje radi

U istoj noći u kojoj je režim Mila Đukanovića usvajao zakon usmjeren protiv imovine i položaja SPC, uhapšeni su i poslanici Demokratskog fronta, među njima Milan Knežević. Za zakon su tada, uz DPS i njegove tradicionalne partnere, glasali i poslanici Bošnjačke stranke.

Knežević je godinama bio jedna od glavnih meta Đukanovićevog političko-pravosudnog aparata. U procesu za navodni „državni udar” prvobitno je bio osuđen na pet godina zatvora, da bi poslije višegodišnje sudske i političke golgote pravosnažno bio oslobođen jer nije dokazano da je izvršio krivična djela koja su mu stavljana na teret.

Zato najnovije prijave nose prepoznatljiv pečat stare političke matrice: kada se ne može odgovoriti na stav, aktiviraju se tužilaštvo, etikete i prijetnje zatvorom.

Posebno je upadljiva selektivnost dijela političke i nevladine scene koja se danas predstavlja kao vrhovni sudija istorije. Tokom decenija Đukanovićeve vlasti, kada su Srbi bili izloženi institucionalnoj diskriminaciji, kada je srpski jezik potiskivan, kada su protivnici režima hapšeni, a SPC proglašavana neprijateljem države, iz tog ideološkog kruga uglavnom nije dolazila ni približno jednako snažna odbrana prava srpskog naroda.

Tužilaštvo u Rožajama sada ima jednostavan zadatak: da primijeni zakon, a ne političku volju podnosilaca prijava. Odavanje pošte preminulom čovjeku, iznošenje vrijednosnog suda o njegovoj istorijskoj ulozi i izražavanje nacionalnog sjećanja nisu sami po sebi poziv na mržnju.

Srpski narod ima pravo da oplakuje svoje mrtve, poštuje svoje komandante i čuva sopstveno viđenje istorije. To pravo ne može mu oduzeti nijedna nevladina organizacija, politička kampanja ili krivična prijava.