Više državno tužilaštvo u Podgorici podnijelo je Sudu za prekršaje zahtjev za pokretanje postupka protiv privrednog društva „Adrija TV” iz Podgorice i odgovorne urednice te televizije, zbog emitovanja dokumentarnog filma „Srebrenica – anatomija obmane”.

Postupak je pokrenut pozivanjem na Zakon o zabrani diskriminacije, a povod je programski sadržaj koji je TV Adrija emitovala krajem novembra prošle godine. Sam taj potez otvorio je novo pitanje u Crnoj Gori: da li se javna rasprava o Srebrenici, srpskom narodu i ratnom nasljeđu devedesetih godina sve više izmješta iz medijskog i naučnog prostora u sudnice.

Prema saopštenju tužilaštva, postupak je pokrenut zbog izvršenog prekršaja iz Zakona o zabrani diskriminacije, a predmet je dokumentarni film pod nazivom „Srebrenica – anatomija obmane”. U ovoj fazi riječ je o prekršajnom, a ne krivičnom postupku, ali je politička težina slučaja znatno veća od same pravne kvalifikacije.

Iz srpskog ugla, ovaj slučaj se ne može posmatrati odvojeno od višegodišnjeg nastojanja dijela političke i medijske scene u Crnoj Gori da se svaki otklon od narativa o kolektivnoj srpskoj krivici predstavi kao opasnost po državu, demokratiju ili manjinska prava. Tako se, korak po korak, stvara atmosfera u kojoj nije sporno samo negiranje pojedinačnog zločina, već i svako odbijanje da se srpski narod prihvati kao trajno moralno obilježen.

Upravo u tome leži suština ovog slučaja. Zaštita dostojanstva žrtava ne smije biti izgovor za uvođenje političke cenzure, niti za kažnjavanje medija koji otvaraju pitanja o ratnim događajima, odgovornosti, kontekstu i zloupotrebi istorije u dnevnopolitičke svrhe. Posebno je sporno kada institucije jedne države reaguju na način koji ostavlja utisak da je kažnjivo dovesti u pitanje tezu o kolektivnoj krivici Srba.

U Crnoj Gori, u kojoj Srbi čine značajan dio stanovništva, ovakvi postupci imaju i širi društveni efekat. Oni šalju poruku da je srpski pogled na najosjetljivije teme iz novije istorije dopušten samo ako se uklapa u već zadate političke okvire. U suprotnom, slijede prijave, postupci, sankcije i javna stigmatizacija.

Zbog toga je postupak protiv TV Adrija primjer šireg pritiska da se u javnom prostoru Crne Gore suzi prostor za srpski stav o Srebrenici, ratovima devedesetih i karakteru odgovornosti. Ukoliko se ta praksa nastavi, danas prekršajni postupak protiv televizije sutra može postati još stroži model disciplinovanja svakog ko odbije da Srbe prihvati kao „genocidan narod”.

Demokratsko društvo mora da štiti žrtve, ali isto tako mora da štiti i slobodu javne riječi. Istorijske teme ne smiju se rješavati zabranama i kaznama, a narodi se ne smiju pretvarati u optuženičke kategorije. Upravo zato slučaj TV Adrija daleko prevazilazi jedan medijski program i postaje test za Crnu Goru: da li u njoj ima mjesta za ravnopravan srpski glas ili će svaki takav glas biti tretiran kao prekršaj.