SARAJEVO – Odluka Socijaldemokratske partije BiH da krivično goni srpske zvaničnike zbog izjava o generalu Ratku Mladiću otvorila je pitanje dosljednosti stranke čije je rukovodstvo javno odavalo počast Rasimu Deliću, ratnom komandantu Armije Republike BiH pravosnažno osuđenom zbog zločina nad srpskim zarobljenicima.

Protivrječnost je utoliko očiglednija što je Damir Mašić, jedan od funkcionera SDP-a koji su 28. avgusta predali krivične prijave Tužilaštvu BiH, bio i član stranačke delegacije koja je 2015. godine posjetila Delićev grob i odala mu počast.

Snimak sa obilježavanja pete godišnjice Delićeve smrti pokazuje delegaciju SDP-a pred njegovim grobom na sarajevskom groblju Kovači. U izvještaju objavljenom tim povodom navedeno je da su počast odali tadašnji i sadašnji predsjednik SDP-a Nermin Nikšić, Zekerijah Osmić i Damir Mašić. Nije, dakle, riječ o privatnoj posjeti pojedinaca, već o zvaničnoj delegaciji stranke predvođenoj njenim predsjednikom. Izvještaj o obilježavanju godišnjice objavila je agencija Patrija.

Mašić predao prijave i najavio nove

Jedanaest godina kasnije Mašić je, zajedno sa Sašom Magazinovićem i Nerinom Dizdarom, predao Tužilaštvu BiH krivične prijave protiv Milorada Dodika, Draška Stanivukovića, Nenada Stevandića i Staše Košarca zbog njihovih izjava poslije smrti generala Mladića.

Mašić je tada saopštio da pravni tim SDP-a prikuplja dokaze i da će prijave biti podnesene protiv svakoga za koga ova stranka procijeni da je prekršio odredbe Krivičnog zakona BiH o javnom odobravanju, poricanju, umanjivanju ili opravdavanju ratnih zločina.

„Krajnje je vrijeme da se glavni tužilac probudi iz zimskog sna, da konačno počnu postupati i štititi Krivični zakon BiH”, izjavio je Mašić.

Magazinović je istupe srpskih zvaničnika nazvao „anticivilizacijskom glorifikacijom zla” i pozvao međunarodnu zajednicu da prati postupanje po prijavama, dok je Dizdar zatražio od građana da budu „oko i uho pravde” i prijavljuju one koji, prema njihovoj ocjeni, veličaju ili umanjuju ratne zločine. Prijave i izjave funkcionera SDP-a objavljene su 28. avgusta.

Mašić, međutim, nije objasnio kako se takav stav slaže sa njegovim učešćem u odavanju počasti Deliću, niti je SDP saopštio da li danas drugačije gleda na zvaničnu posjetu svog rukovodstva njegovom grobu.

Sahrana uz najviše vojne počasti

Rasim Delić sahranjen je 19. aprila 2010. na Šehidskom mezarju Kovači u Sarajevu, uz najviše vojne počasti. U ceremoniji je učestvovao Drugi pješadijski puk Oružanih snaga BiH, a vjerski obred predvodio je tadašnji reis-ul-ulema Mustafa Cerić.

Tabut sa Delićevim tijelom bio je izložen uz počasnu stražu ispred Doma Oružanih snaga BiH, gdje je otvorena i knjiga žalosti, a zatim je u povorci prenesen do Kovača. Sahrani su prisustvovali predstavnici državnog, političkog, vjerskog i vojnog vrha, kao i nekoliko hiljada građana. Među zvaničnicima bili su tadašnji predsjedavajući Predsjedništva BiH Haris Silajdžić i ministar odbrane Selmo Cikotić. Delić je, prema tadašnjim izvještajima, sahranjen uz najviše vojne počasti.

U trenutku sahrane Delić je već bio osuđen pred Haškim tribunalom, ali je žalbeni postupak još trajao. Poslije njegove smrti Žalbeno vijeće je 29. juna 2010. obustavilo postupak i odlučilo da prvostepena presuda kojom je osuđen na tri godine zatvora ostane konačna i obavezujuća. Zato 2015. godine, kada mu je delegacija SDP-a odala počast, nije postojala nikakva pravna nedoumica o statusu presude.

Šta je utvrdio Haški tribunal

Delić je 13. avgusta 1993. potpisao naredbu o formiranju odreda „El mudžahid”, koji je uključen u sastav Trećeg korpusa Armije RBiH. Haški tribunal utvrdio je da je ta jedinica bila formalno potčinjena Trećem korpusu, a preko njega i Deliću kao komandantu Glavnog štaba Armije RBiH. Većina sudija zaključila je i da je tokom ljeta 1995. imao efektivnu kontrolu nad odredom.

U presudi su detaljno opisana mučenja 12 zarobljenih pripadnika Vojske Republike Srpske u Livadama i logoru Kamenica kod Zavidovića. Zarobljenici su vezivani u bolnim položajima, teško prebijani i izlagani elektrošokovima. Pred njih su donošene svježe odsječene glave Momira Mitrovića i Predraga Kneževića, dok su kasnije bili primorani da ljube odsječenu glavu Gojka Vujičića.

Tribunal je utvrdio da je takvo postupanje izazvalo teške fizičke i duševne patnje i predstavljalo grub napad na ljudsko dostojanstvo. Delić je proglašen krivim zato što je imao razloga da zna za zlostavljanje zarobljenika, a nije preduzeo potrebne mjere da zločine spriječi ili kazni počinioce.

Sud je utvrdio i da su pripadnici „El mudžahida” u septembru 1995. namjerno ubili 52 srpska zarobljenika u Kamenici, kao i da su drugi zarobljenici i tri žene bili podvrgnuti teškom zlostavljanju. Delić, međutim, za ta ubistva i zločine nije oglašen krivim jer nije dokazano van razumne sumnje da je o njima bio obaviješten. Njegova osuda odnosila se isključivo na propust da spriječi ili kazni okrutno postupanje prema 12 zarobljenih srpskih vojnika u julu i avgustu 1995. To je precizno navedeno u presudi Haškog tribunala, koju je Žalbeno vijeće 2010. proglasilo konačnom.

Tišina Brisela, Beograda i nevladinog sektora

Delićeva sahrana uz najviše vojne počasti nije izazvala javnu osudu evropskih institucija, zapadnih ambasada ili međunarodnih predstavnika u BiH koja bi se mogla uporediti sa današnjim zahtjevima za kažnjavanje srpskih zvaničnika. Nije bilo poziva tužilaštvima, zahtjeva za sankcije niti upozorenja da se vojnim počastima veliča čovjek osuđen zbog zločina nad zarobljenim Srbima.

Pregled dostupnih medijskih arhiva ne pokazuje ni ozbiljniju reakciju tadašnje vlasti u Srbiji ili uticajnog dijela domaćeg nevladinog sektora. Vijest o sahrani uglavnom je prenesena bez političke rasprave, dok su najviše vojne počasti, prisustvo državnih zvaničnika i učešće Oružanih snaga BiH ostali bez šire javne osude.

Problem, dakle, nije u pravu SDP-a da podnese krivične prijave. O njihovoj osnovanosti treba da odluči tužilaštvo. Problem je u kriterijumu koji se mijenja u zavisnosti od nacionalnosti osuđenog i žrtava.

Ako je pravosnažna presuda neprikosnovena osnova za ocjenu svakog javnog gesta, onda taj princip mora važiti i za generala Vojske Republike Srpske i za komandanta Armije RBiH. U suprotnom, pozivanje na presude prestaje da bude odbrana prava i postaje sredstvo političkog obračuna.