Pristalice nezavisnosti Alberte predale su pokrajinskim izbornim vlastima gotovo 302.000 potpisa za pokretanje referenduma o izlasku ove naftom bogate pokrajine iz Kanade, što je znatno više od potrebnog praga od 177.732 potpisa. Ukoliko potpisi budu verifikovani, pitanje secesije moglo bi se naći pred građanima već u oktobru. Prema podacima izborne komisije Alberte, predloženo referendumsko pitanje glasi: „Da li se slažete da pokrajina Alberta prestane da bude dio Kanade i postane nezavisna država?”

Potpise je predao Mič Silvestr, jedan od vodećih aktivista organizacije „Stay Free Alberta”, koji je u Edmonton stigao sa pristalicama i kutijama potpisnih listova. On je taj dan nazvao „istorijskim za Albertu”, ističući da je pokret ušao u završnu fazu borbe za referendum. Ipak, sama predaja potpisa ne znači i automatsko raspisivanje glasanja, jer nadležni organi tek treba da utvrde da li je prikupljen dovoljan broj valjanih potpisa.

Premijerka Alberte Danijela Smit poručila je da će pokrajinska vlada nastaviti proces ukoliko broj potpisa bude potvrđen, ali je istovremeno naglasila da lično ne podržava izlazak Alberte iz Kanade. Ona je ranije optuživala liberalne vlade u Otavi da su zakonskim rješenjima ograničavale proizvodnju i izvoz nafte iz Alberte, čime je, prema njenoj ocjeni, pokrajina izgubila milijarde dolara.

Nezadovoljstvo Alberte federalnim vlastima ima duboke korijene. Pokrajina je u Kanadsku konfederaciju ušla 1905. godine, ali su se secesionističke ideje naročito pojačale poslije Nacionalnog energetskog programa iz 1980. godine, koji je uvela vlada Pjera Eliota Trudoa. Taj program je predviđao jaču ulogu Otave u energetskoj politici, kontrolu cijena i preraspodjelu prihoda od nafte, što je u Alberti doživljeno kao direktan udar na pokrajinske interese.

Novi zamah pokretu dala su ekonomska, poreska i politička nezadovoljstva, posebno tokom vladavine Džastina Trudoa. Alberta je politički konzervativnija od većeg dijela Kanade i najznačajnija je energetska baza zemlje, što je dodatno pojačalo osjećaj da Otava ne razumije ili namjerno ograničava njene interese. Rojters navodi da pokret za nezavisnost svoje argumente zasniva upravo na tvrdnji da federalne ekološke i energetske politike koče razvoj pokrajine.

Dodatnu pažnju izazvale su i poruke iz Vašingtona. Američki ministar finansija Skot Besent u januaru je nazvao Albertu „prirodnim partnerom” Sjedinjenih Država, što je u Kanadi protumačeno kao miješanje u unutrašnje pitanje. Rojters je ranije objavio i da su aktivisti za nezavisnost imali kontakte sa američkim zvaničnicima, dok je kanadski premijer Mark Karni poručio da očekuje da Vašington poštuje suverenitet Kanade.

Ipak, čak i ako referendum bude održan, put do nezavisnosti bio bi izuzetno težak. Pobjeda pristalica secesije ne bi sama po sebi značila izlazak Alberte iz Kanade, već bi otvorila složene pregovore sa saveznom vladom. Profesor političkih nauka Danijel Beland sa Univerziteta Mekgil ocjenjuje da je podrška nezavisnosti i dalje niska, ispod 30 odsto, i da su šanse secesionista za pobjedu ograničene.

Veliku prepreku predstavljaju i starosjedjelačke zajednice. Dio Prvih naroda već je pokrenuo sudske postupke tvrdeći da bi secesija Alberte narušila istorijske ugovore, uključujući prava iz Ugovora broj 8. Oni smatraju da Alberta nema pravo da samostalno odlučuje o teritorijama koje su predmet ugovora sa kanadskom krunom i federalnom državom.

Postoji i ekonomska dilema. Nezavisna Alberta bila bi država bez izlaza na more, zavisna od transportnih koridora kroz Kanadu ili Sjedinjene Države za izvoz nafte, gasa i druge robe. Ekonomisti upozoravaju da bi sam proces razdvajanja mogao da ugrozi investicije, trgovinu i javne finansije. Kanadski ekonomista Trevor Tomb ocijenio je da bi „nezavisna Alberta bila siromašnija Alberta”.

Kanada, međutim, već ima iskustvo sa secesionističkim zahtjevima, prije svega zbog dva referenduma u Kvebeku. Pravni okvir poslije tih kriza predviđa da bi „jasna većina” za secesiju stvorila obavezu pregovora sa ostatkom zemlje, ali ne definiše precizno koji procenat glasova predstavlja takvu većinu. Zato bi i eventualna pobjeda secesionista u Alberti bila tek početak dugog političkog, pravnog i ekonomskog procesa, a ne trenutak u kojem bi pokrajina postala nezavisna država.