Nakon što se Srbija oprostila od generala Nebojše Pavkovića, čovjeka koji je u vremenu najvećeg stradanja svoje otadžbine nosio uniformu s ponosom i branio narod od najmoćnije vojne alijanse na svijetu, u Podgorici se ponovo glasnuo „lovac na zmajeve“ — samo što mu je ovaj put meta bio pokojnik, a oružje žuč i mržnja.

Željko Ivanović, kolumnista i siva eminencija „Vijesti“, samoproklamovani moralni arbitar svega srpskog, ponovo je otvorio staru antisrpsku školu — onu koju su u prošlom vijeku držali Sekula Drljević i Savić Marković Štedimlija, crnogorske ustaše i ideološki učitelji svakog domaćeg autošovinizma.

Njegova najnovija kolumna, objavljena pod maskom brige za „moralnu odgovornost“, u stvari je bezobrazni pamflet protiv mrtvog generala i cijelog jednog naroda koji pamti svoje heroje. Zapalo je "lovcu na zmajeve" za oko što je Srbija u tišini i dostojanstveno odala poštu čovjeku koji je bio simbol otpora NATO agresiji, pa mu je to bio povod da ispali tiradu u kojoj generala Pavkovića stavlja u isti red sa nacističkim zločincima, praveći moralne paralele koje su toliko izopačene da bi čak i Ante Pavelić zapanjeno spustio pero i ne bi imao šta da doda.

U kolumni prepunoj citata iz haških presuda i jednostranih optužnica, Ivanović nije ni pokušao da se pozabavi činjenicama. Jer, njegova namjera nije da objasni, nego da ocrni. Da podsjeti da su Srbi „zlikovci“, da se generali ne smiju pominjati kao heroji, da je svaka srpska borba – zločinačka. To je suština ideološkog refleksa koji on njeguje decenijama, od vremena kada su „Vijesti“ postale utočište za sve koji su od sebe napravili moralne propovjednike, a od Srbije i svega srpskog – zgodnu metu za vječitu anatemu.

U njegovim redovima nema ni trunke humanosti. Nema poštovanja prema smrti, prema porodici koja žali svog bližnjeg i traži mir, prema čovjeku koji je poslednje dvije decenije života proveo u zatvoru daleko od svoje zemlje. Umjesto toga – hladna zadovoljština što je general mrtav, uz podsmjeh Srbiji što ga sahranjuje kao heroja. Kao da je mržnja prema mrtvom lakše podnošljiva nego suočavanje sa činjenicom da su mnogi danas živi upravo zahvaljujući njegovoj odbrani Srbije i Crne Gore 1999. godine.

Ivanović ne piše — on egzekutira. Njegove kolumne nisu tekstovi, nego sudnice bez prava na odbranu. Danas je na optuženičkoj klupi general Pavković, juče je bio neki drugi Srbin, sutra će, po potrebi, biti bilo ko ko se usudi da voli Srbiju, da brani svoj narod ili da misli van njegove montenegrinske dogme „evropskog konformizma“.

U toj dogmi nema ni hrabrosti ni istine — samo podaništvo i kompleks inferiornosti. Ivanović i njegovi ideološki potomci ne mogu podnijeti da postoje Srbi koji se ne stide svog porijekla, svoje vojske i svoje istorije. Zato napadaju i mrtve, jer mrtvi ne odgovaraju. Zato generala Pavkovića treba proglasiti zločincem, da bi se Srbija predstavila kao „moralno posrnula“. To je njihova agenda — stara, prepoznatljiva, a danas obojena evropskim glumatanjima i uzdasima nad „žrtvama“.

Medij koji mu daje prostor, „Vijesti“, već odavno je izgubio pravo da sebe naziva ozbiljnim novinama. Kada dozvoliš da ti kolumnista mrtvog čovjeka poredi sa nacistom, da gazi po srpskim kostima i pljuje po grobu jednog generala — onda više nisi medij, nego ideološki pamflet. Ti isti „borci za istinu“ nikada nisu imali riječi osude za hrvatske generale koji su u Hagu oslobođeni uprkos dokazima o zločinima nad Srbima. Nije ih zanimalo niti „suočavanje sa prošlošću“ kada su u pitanju bili Lora, Medački džep, Knin ili Oluja. Tamo, u tom dijelu svijeta, za njih nema zločina — samo „borbe za slobodu“. Ali kad je riječ o Srbima — odmah na red dolazi Haška poetika, moralni patos i suze nad „žrtvama zla“.

Posebno je podlo što Ivanović sve to pakuje u formu „evropskih vrijednosti“. Kao, ne napada on generala Pavkovića jer je Srbin, nego zato što želi „evropsku budućnost regiona“. Ali upravo u tome i jeste suština njegovog revizionizma — on ne želi Evropu koja poštuje narode, već Balkan bez srpskog dostojanstva. Bez prava na sjećanje, bez heroja i bez srpskih simbola. Za njega je srpski oficir uvijek kriv, srpska vojska uvijek „zločinačka“, a svaka srpska žrtva – statistika. To je ta ista logika kojom su se služili ideolozi poput Drljevića i Štedimlije - antisrpstvo kao profesija, mržnja kao kulturni kod, servilnost kao nacionalni program.

Nebojša Pavković je bio vojnik koji je stao pred silu i branio svoju zemlju. Stao ispred svoje vojske, znajući da je nemoguće pobijediti, ali da mora ostati uspravan. A uspio je i jedno i drugo. Njegova hrabrost nije u tome što je preživio Hag, nego u tome što nije poklekao. Nije izdao svoje vojnike, nije priznao izmišljene krivice, nije se sagnuo pred onima koji su devedesetih rušili Srbiju i potom je učili šta je „moral“. Zato ga Srbija poštuje, a Ivanović ga mrzi — jer je Pavković sve ono što on nikada nije i nikada neće biti - dostojanstven, uspravan i nesavitljiv.

Na kraju, ostaje pitanje - kakvo je to novinarstvo koje ne poštuje ni život ni smrt, ni istoriju ni istinu? Kakva je to moralna veličina koja pljuje po grobovima da bi zadovoljila vlastite komplekse?

Željko Ivanović je svojom kolumnom samo potvrdio ono što svi znaju, da ne postoji veća mržnja od mržnje autošoviniste. I ne postoji ništa podlije od čovjeka koji, u trenutku kad jedan narod žali, uzme pero da bi se naslađivao. Bijedno je to, zaista, zaista vam kažem.