Prošlo je devetnaest godina od 21. maja 2006. godine, a taj datum, i dalje, više govori o nama nego što smo možda voljni da priznamo. Za jedne, to je dan slavlja – Dan nezavisnosti. Za druge, to je dan obmane i razdora. Ovaj tekst posvećen je onima koji su uprkos svemu, ostali vjerni sebi. Vama koji ste rekli „NE“ vješto upakovanoj prevari, podjelama, manipulacijama i elitističkoj pohlepi.

Vama koji niste glasali iz mržnje, već iz ljubavi i uvjerenja i koje nije obuzimao strah pred referendumskim listićem. Dok su ovi drugi zaokruživali „DA“ uz obećanja o „evropskoj budućnosti“, vi ste zaokružili ono što vas je vezivalo sa istoriju. I niste bili sužnji zarobljeni u prošlosti, nego ljudi puni zahvalnosti precima i korijenima. Znali ste dobro da je ponuđena nezavisnost bez istorijskog kontinuiteta i da će biti geografija bez identiteta. Tada ste postali manjina u konačnom rezultatu, ali većina u istini.

Tog dana 2006. godine, narod nije glasao samo za nezavisnost nego za vrijednosti u koje je vjerovao. A veliki, veoma veliki i do dana današnjeg ponosni dio tog naroda, glasao je protiv.  Ne zato što je bio manje rodoljubiv, već zato što je znao šta će ta nezavisnost da donese. Taj narod je glasao za očuvanje bratskih veza, za stabilnost, za istorijsko jedinstvo sa Srbijom i pripadnost srpskom narodu, za zajedničku budućnost. Glasao je srcem, protiv propagande, uprkos pritiscima, ucjenama, pa i otvorenim prijetnjama.

Taj 21. maj bio je datum koji je ubrzao jedan kulturni i duhovni eksperiment. Na njemu se nije odlučivala samo državnopravna sudbina Crne Gore, nego da li će ona nastaviti da bude ono što je vjekovima bila. A bila je kroz istoriju narodno utočište, duhovna visoravan, mjesto gdje se Njegoš, Kosovski zavjet i ćirilica ne dovode u pitanje. A postala je politički projekat, privatna latifundija sa nekim novim grbom, zastavom, duvanskim klanovima, narko kartelima i državnim identitetom koji se isključivo temelji na tim vrijednostima.

Vi koji ste ponosno rekli "NE" i suprostavili se tom eksperimentu, postali ste jedina sila koja ne pristaje i pokazali spremnost da branite istinu koja je evo gotovo dvije decenije trpjela stigmu. Etiketirani ste kao „ostatak prošlosti“, „retrogradna snaga“, „antievropljani“, „velikosrpska bagra“, "posrbice" ali sve to nije moglo da poljulja vašu mirnu savjest, niti da vas natjera da revidirate stav. Bili ste gubitnici samo pod uslovom da je referendum mjera politike, a pošto je  istina mjera trajanja, onda ste vi zapravo jedini pobijedili.

Nezavisnost tada nije došla kao proizvod zrelog istorijskog konsenzusa, već kao rezultat ofanzivne kampanje stranih ambasada, kriminala, medijskih hobotnica i domaćih izvršilaca sa tajnim agendama. Dok su neki građani vjerovali da grade bolju državu, građena je privatna država za zaslužne i izabrane, sa jednim gospodarom na vrhu i bezbroj klimoglavaca po dubini. Prošlo je devetnaest godina godina od referenduma a čini se kao da je bilo juče kada se istina povukla pred naletom laži koja je proglasila trijumf. Onda je krenulo otimanje jezika, brisanje istorije, vajanje „novog čovjeka“ od istog naroda i ubjeđivanje da smo nešto drugo, neko drugi i nečije tuđe.

Istorija, naravno, ima svoje ironije. Devetnaest godina kasnije, sva ona silna obaćanja su se pretvorila u demografski pad. Društvo je podijeljeno više nego ikad, a ideja o „građanskoj državi“ postala je oruđe kojim se progoni sve tradicionalno. Svi govore o pomirenju ali neće ga biti dok god se ne prizna bol onog dijela naroda koji je godinama nosio etiketu „izdajnika“ samo zbog toga što je ostao vjeran sebi i nije pristao da bude neko drugi. Srušile su se iluzije, obećanja, projekti, deklaracije, krediti i ambicije. Zaslužni sinovi te i takve crnogorske nezavisnosti i čuvari njenog poštenja su iza rešetaka u Spužu ili će tamo završiti.

Zato pišem vama koji ste izdržali na nogama i niste saginjali glavu na sva ona omalovažavanja, niti ste savijali kičmu na sve one podle napade. Danas, sve više mladih razumije ono što ste vi znali u referendumskom danu. Istina nas je stigla kao potvrda da ste bili u pravu i da ne postoji niti jedan razlog zbog čega bi trebali da se stidite svog referendumskog "NE", kao glasa za nešto ispravno i kao čin lične slobode. Istorija će vas pamtiti kao svjedoke i prag preko kojeg će neka nova Crna Gora ponovo početi da gradi sebe, ovog puta bez laži, bez amnezije i bez straha da bude ono što jeste.

Naravno, svaki pokušaj da se kritički progovori o 21. maju, odmah se dočekuje kao "antidržavni akt". Zato je važno reći da kada jedan narod slavi datume koji ga dijele, umjesto da ga sabiraju, njemu neprijatelji nisu potrebni. A čast i istina će uvijek pripadati onima koji su imali hrabrosti da se tom falsifikatu odupru dostojanstveno i bez mržnje. Zato, ako već moramo da pamtimo 21. maj – pamtimo ga i po njima.