BEOGRAD – Nova politička većina u Srbiji, umjesto da mirnu predaju vlasti Aleksandra Vučića prihvati kao potvrdu demokratske smjene, nastavlja da ga predstavlja kao diktatora, dok se u javnosti umnožavaju zahtjevi za njegovo hapšenje, zabranu političkog djelovanja i obračun sa medijima koji ne podržavaju novu vlast, ocjenjuje novinarka Ljiljana Smajlović u autorskom tekstu „Politika kao sudbina: Otrov, opstrukcija i osveta”, objavljenom na portalu „Juronjuz Srbija”.
Smajlovićeva polazi od političkog paradoksa nastalog poslije parlamentarnih izbora 25. oktobra: političar kojeg su protivnici godinama optuživali da je autokrata i da nikada neće priznati izborni poraz upravo je to učinio, dok njegovi protivnici, prema njenoj ocjeni, nastavljaju da traže opravdanje za ranije stvorenu predstavu o njemu.
„Sve bi danas bilo drugačije, da je samo diktator hteo da bude diktator”, navodi Smajlovićeva na početku teksta, ukazujući da Vučić nije pokušao da ospori izbornu pobjedu svojih protivnika, niti da spriječi prenos vlasti.
Ona smatra da bi novoj većini politički bilo jednostavnije da se ostvarilo ono na šta su Vučićevi protivnici godinama upozoravali – da će odbiti da napusti vlast ili pokušati da izvede državni udar.
Umjesto toga, Vučić je prihvatio izborni rezultat i nastavio političko djelovanje kao šef poslaničke grupe u Narodnoj skupštini, što je, prema autorki, novu većinu dovelo u situaciju da mora da preispita sopstvenu raniju retoriku ili da nastavi da insistira na njoj.
Mirna predaja vlasti i nastavak optužbi
Smajlovićeva posebno problematizuje javne zahtjeve za hapšenje bivšeg predsjednika Srbije, kao i medijske interpretacije prema kojima bi njegovo političko djelovanje moglo da predstavlja pripremu državnog udara.
U tom kontekstu pominje Aleksandra Baucala, Jovu Bakića i Biljanu Stepanović, ukazujući na njihove izjave i stavove o ulozi Vučića i opozicije nakon izbora.
Posebnu pažnju posvećuje izjavi Biljane Stepanović iz „Nove ekonomije”, koja je, prema navodima iz kolumne, tražila hapšenje Vučića zbog navodne namjere da izazove građanski rat.
Autorka osporava opravdanost takvih zahtjeva, naglašavajući razliku između političkih optužbi i konkretnih dokaza koji bi mogli da budu osnov za krivično gonjenje.
Ona istovremeno kritikuje medije koji podržavaju Studentsku listu, smatrajući da pojedini novinari nastavljaju sa zahtjevima za hapšenja opozicionih predstavnika i ograničavanje rada medija koji su bliski prethodnoj vlasti.
Prema njenom tumačenju, višegodišnje predstavljanje Vučića kao diktatora stvorilo je politički narativ koji novi nosioci vlasti ne žele da napuste, čak ni poslije njegovog priznavanja izbornog poraza.
Paralela sa 2000. godinom i Đinđićevo upozorenje
Jedan od centralnih djelova analize Ljiljane Smajlović posvećen je poređenju sadašnjih političkih prilika sa periodom poslije petooktobarskih promjena 2000. godine.
Ona podsjeća da je i tada nova vlast političke protivnike često optuživala za opstrukciju, sabotažu i pokušaje očuvanja uticaja poraženog režima, iako je vlast Slobodana Miloševića već bila srušena.
U tom kontekstu Smajlovićeva se vraća svom uvodniku „Opstrukcija”, objavljenom u NIN-u u novembru 2000. godine, u kojem je citirala analizu Zorana Đinđića iz 1991. godine.
Đinđić je tada upozoravao na opasnost da političke snage, kada osvoje vlast, zadrže opozicioni način razmišljanja i počnu da teže potpunoj kontroli institucija, kadrovskim čistkama i uklanjanju protivnika.
Smajlovićeva precizira da se Đinđićeva analiza prvobitno odnosila na Demokratsku opoziciju Slovenije, a ne na Demokratsku opoziciju Srbije, ali smatra da je njena politička poruka primjenljiva i na kasnije promjene vlasti.
Podsjeća da su lideri DOS-a poslije 5. oktobra često govorili o opasnosti od Miloševićevih pristalica, pripisujući poraženim strukturama moć koju, prema njenom tadašnjem uvjerenju, više nisu imale.
Sličan obrazac danas prepoznaje u ponašanju nove većine, koja, kako smatra, sopstvenu političku poziciju nastavlja da gradi na sukobu sa Vučićem, umjesto na odgovornosti koja proizlazi iz preuzimanja vlasti.
Radnici EPS-a kao zaboravljeni heroji
Osvrćući se na period poslije 2000. godine, Smajlovićeva podsjeća i na odnos tadašnjih vlasti prema rukovodiocima i radnicima Elektroprivrede Srbije.
Ona navodi da su pojedini rukovodioci bili izloženi optužbama zato što tokom posljednjih mjeseci Miloševićeve vlasti nisu odbili da izvršavaju njegove naloge, dok se zanemarivala uloga zaposlenih u obnavljanju elektroenergetske mreže tokom NATO bombardovanja 1999. godine.
Prema njenoj ocjeni, radnici EPS-a su, uprkos opasnosti, neprekidno popravljali oštećenja na mreži i obezbjeđivali snabdijevanje stanovništva električnom energijom.
Smajlovićeva ih naziva neopjevanim herojima nekadašnje Jugoslavije i taj primjer koristi kao upozorenje da politički obračuni poslije promjene vlasti mogu da potisnu zasluge ljudi koji su obavljali svoj posao u teškim okolnostima.
Hapšenja i upad u „Informer” kao primjeri političke osvete
Posebno oštar dio autorskog teksta odnosi se na nedavna hapšenja i incidente koje Smajlovićeva tumači kao znake političkog revanšizma.
Ona izdvaja hapšenje direktora Gimnazije „Jovan Jovanović Zmaj” u Novom Sadu Radivoja Stojkovića, ukazujući na način na koji je policijska intervencija sprovedena i ponašanje prisutnih koji su je snimali.
Prema njenom opisu, posebno je uznemirujuće to što su pojedini prisutni tražili od policajaca da direktoru stave lisice, nakon čega su mu ruke vezane.
Smajlovićeva taj postupak vidi kao primjer javnog ponižavanja čovjeka koji se, kako navodi, protivio političkoj upotrebi djece.
Kao drugi primjer navodi upad u redakciju televizije „Informer”, koji je prenošen uživo. Ona kritikuje postupanje policije, tvrdeći da njena reakcija nije bila pravovremena i da odgovorni za taj incident nisu privedeni pravdi.
Treći slučaj na koji ukazuje jeste hapšenje gradonačelnice Smedereva, poslije njenog odbijanja da podnese ostavku pod pritiskom političkih protivnika koji su prethodno ušli u njenu kancelariju.
Sva tri slučaja autorka povezuje sa, kako ocjenjuje, sve izraženijom težnjom da se politički protivnici ne samo uklone sa funkcija nego i javno ponize.
Ona ističe da je tokom višedecenijske novinarske karijere neposredno pratila krupne političke promjene, uključujući pad komunizma i Miloševićevog režima, ali da je način na koji se sada postupa prema pojedinim predstavnicima prethodne vlasti posebno zabrinjava.
Blokade, protesti i odnos prema medijima
U završnom dijelu kolumne Smajlovićeva se osvrće na proteste, blokade i političke sukobe koji su obilježili prethodne dvije godine u Srbiji.
Ona osporava predstavljanje svih protestnih aktivnosti kao isključivo mirnih i zakonitih, podsjećajući na incidente, napade na policiju, paljenje stranačkih prostorija i uništavanje imovine.
Posebno kritikuje ponašanje pojedinih novinara koji su, prema njenim navodima, učestvovali u okupljanjima ispred privatnih adresa političara i drugih medijskih radnika.
Smatra da se u javnim tumačenjima tih događaja zanemaruju postupci demonstranata, dok se odgovornost za nasilje gotovo isključivo pripisuje policiji i prethodnoj vlasti.
Ujedno ukazuje na protivrječnost između tvrdnji da u vrijeme vlasti SNS-a nije bilo medijskih sloboda i činjenice da su opozicioni mediji tada postojali i radili.
Izražava bojazan da bi nova vlast, pod obrazloženjem uspostavljanja medijskih sloboda, mogla da pribjegne upravo onim oblicima cenzure protiv kojih se ranije deklarativno borila.
Opasnost od zamjene demokratske smjene vlasti političkim revanšizmom
Osnovna poruka autorskog teksta Ljiljane Smajlović jeste da demokratska smjena vlasti ne može sama po sebi da opravda hapšenja bez odgovarajućih dokaza, javno ponižavanje političkih protivnika ili pritiske na medije.
Ona smatra da pobjednici na izborima imaju obavezu da prihvate i činjenicu da poraženi politički protivnici zadržavaju pravo na opoziciono djelovanje, učešće u parlamentu i javno iznošenje stavova.
Upravo zato, prema njenoj analizi, odnos prema Aleksandru Vučiću predstavlja jedan od prvih ispita nove političke većine: da li će priznati legitimitet njegove opozicione uloge ili će nastaviti da ga tretira kao političkog neprijatelja čije prisustvo u javnom životu treba onemogućiti.
Smajlovićeva zaključuje da iskustvo političkih promjena iz 1991. i 2000. godine, kao i njeno neposredno svjedočenje o događajima u Srbiji tokom prethodne dvije godine, ne dozvoljavaju da se sadašnji postupci novih nosilaca vlasti opravdavaju isključivo njihovom pobjedom nad SNS-om.
U tom smislu, njena kolumna predstavlja i upozorenje da se demokratski karakter nove vlasti neće mjeriti samo načinom na koji je osvojila izbornu većinu, već prije svega odnosom prema političkim protivnicima, institucijama, medijima i pravima građana koji za nju nisu glasali.
Komentari (0)