BEOGRAD – Pobjeda Studentske liste na parlamentarnim izborima 25. oktobra predstavlja, prema ocjeni novinara i publiciste Zorana Ćirjakovića, još jedno ispoljavanje istorijski ukorijenjene sklonosti srpskog društva da politička očekivanja zasniva na velikim obećanjima, idealizovanim predstavama o promjenama i nedovoljnom preispitivanju onih kojima poklanja povjerenje.
U autorskom tekstu „Gospodin Mijuško po drugi put u Srbiji”, objavljenom u magazinu „Srpski kompas”, Ćirjaković ovu tezu razvija kroz istorijsku epizodu iz 1788. godine, opisanu u memoarima prote Matije Nenadovića. U središtu priče nalazi se izvjesni gospodin Mijuško, čovjek koji je, predstavljajući se kao izaslanik austrijskog cara, uspio da podstakne srpske prvake na oružanu pobunu protiv Turaka, iako za to nije imao nikakvo carsko ovlašćenje.
Mijuško je sa austrijske strane prešao u Srbiju, donoseći nešto baruta i jedan doboš, uvjerivši kneza Aleksu Nenadovića da djeluje u ime cara Josifa Drugog. Tek prilikom susreta sa carem otkriveno je da je riječ o krojaču koji je samostalno odlučio da podigne narod na oružje.
Prota Matija zabilježio je razočaranje svoga oca, koji je, shvativši da je obmanut, pomislio da su Srbi „kao tići bez perja vrlo rano izletili iz gnjizda na lapavicu”.
Posebnu težinu ovom svjedočanstvu daje razgovor kneza Alekse sa carem, koji ga je upitao šta će se dogoditi kada se turske snage pregrupišu i krenu u protivnapad, dok srpske porodice ostaju nezaštićene. Na to pitanje knez nije imao odgovor.
Upravo u tom nesrazmjeru između političkog zanosa i stvarnih mogućnosti Ćirjaković prepoznaje obrazac koji se, kako smatra, ponavlja i u savremenoj Srbiji.
Od istorijske obmane do savremenih političkih iluzija
Autor se oslanja na tumačenja akademika Vladete Jerotića, koji je u knjizi „Darovi naših rođaka” analizirao srpsku lakovjernost i sklonost da se političko povjerenje poklanja ljudima koji obećavaju brza i velika rješenja.
Jerotić je gospodina Mijuška opisao kao čovjeka koji je, vjerovatno vođen željom za vlašću i slavom, uspio da prevari srpske prvake i podstakne ih na nepromišljeno djelovanje.
„Otkud, zaista, pametnim i hrabrim Srbima toliko naivnosti i lakovernosti od 1788–1988, pa i danas?”, pitao se Jerotić, ukazujući na dugotrajan problem razlikovanja stvarnih saveznika od onih koji samo stvaraju privid prijateljstva.
Ćirjaković smatra da se taj obrazac političke lakovjernosti ponovo ispoljio na izborima 25. oktobra, a Studentsku listu posmatra kao savremenu političku pojavu koja je, prema njegovoj ocjeni, dobila povjerenje građana prije nego što je javnosti ponudila dovoljno jasnu predstavu o sopstvenoj političkoj suštini i budućem djelovanju.
Za razliku od istorijskog Mijuška, koji je, kako je zabilježeno, lažno predstavljao svoja ovlašćenja, Ćirjaković za Studentsku listu koristi znatno oštriju formulaciju, ocjenjujući da ona „ne laže o sebi – ona je laž sama”.
Takva ocjena proizlazi iz njegovog šireg viđenja studentskog pokreta kao političkog fenomena u kojem su, smatra, očekivanja o društvenom preporodu potisnula potrebu za kritičkim odnosom prema političkim akterima, njihovim namjerama i stvarnim mogućnostima.
Kritika elite koja srpsko društvo posmatra kao nezrelo
Međutim, Ćirjakovićeva analiza ne zaustavlja se na kritici Studentske liste. Značajan dio teksta posvećen je preispitivanju shvatanja srpske intelektualne elite, uključujući i autore čiji rad visoko vrednuje.
Iako Jerotićeve uvide smatra dragocjenim, Ćirjaković osporava njegovo tumačenje srpskih političkih slabosti kao posljedice nedovoljne psihološke i društvene zrelosti.
Jerotić je, naime, sklonost kolektivnim zabludama povezivao sa nedostatkom samosvijesti, samopouzdanja i sposobnosti realnog procjenjivanja ljudi i događaja. Umjesto zrelih pojedinaca, sposobnih za toleranciju i odgovorno odlučivanje, prepoznavao je krajnosti koje vode od pretjerane plašljivosti do fanatizma.
Ćirjaković, međutim, postavlja pitanje da li se osobine srpskog društva uopšte mogu pravilno razumjeti ako se neprestano mjere zapadnim predstavama o političkoj i kulturnoj zrelosti.
„Ne volim kada se naša različitost ugurava u infantilnost”, ističe autor, ocjenjujući da takvo stanovište stvara zatvoren krug u kojem se osobenosti srpskog društva neprestano predstavljaju kao nedostaci koje treba ispravljati.
Prema njegovom tumačenju, problem nije samo u idealizovanju Zapada, već i u nespremnosti domaće elite da srpsko istorijsko iskustvo prihvati kao samostalnu osnovu političkog mišljenja.
Posebno kritikuje uvjerenje da je društveno sazrijevanje nužno povezano sa usvajanjem zapadnih političkih i kulturnih obrazaca. Takvo stanovište, smatra, ne ostavlja prostor za razumijevanje stvarnih osobenosti srpskog društva, već ih unaprijed proglašava zaostatkom koji treba prevazići.
U tom kontekstu Ćirjaković pominje i Milovana Danojlića, čiju ocjenu da su Srbi „nezreo, detinjast narod” navodi kao primjer rasprostranjenog načina razmišljanja o nacionalnim slabostima.
Ni ljevica ni desnica nisu prevazišle zapadni obrazac
U tekstu za „Srpski kompas” Ćirjaković posebno naglašava da ovakvo poimanje srpskog društva nije svojstveno samo jednoj ideološkoj struji.
Prema njegovoj ocjeni, i nacionalno orijentisani intelektualci i predstavnici građanske političke misli često polaze od slične pretpostavke – da srpsko društvo treba suštinski promijeniti kako bi dostiglo unaprijed postavljeni ideal.
Razlike postoje u tumačenju uzroka problema. Dok jedni nedovoljnu zrelost vide u slabljenju nacionalnog i vjerskog identiteta, drugi je prepoznaju upravo u njegovoj izraženoj prisutnosti.
Ćirjaković ukazuje na protivrječnost takvih stanovišta: jedna strana smatra da Srbi nisu dovoljno ukorijenjeni u sopstvenoj tradiciji, dok druga upravo tu ukorijenjenost vidi kao prepreku modernizaciji.
Zajedničko im je, prema njegovom mišljenju, odbijanje da se srpsko društvo razumije iz njegovih sopstvenih istorijskih, kulturnih i političkih okolnosti.
Autor u tome prepoznaje i jedan od uzroka ograničenih dometa srpske nacionalne politike, uključujući političko nasljeđe Vojislava Koštunice, čije su mogućnosti, kako ocjenjuje, ostale sputane nesposobnošću da se postojeće društvene protivrječnosti pretvore u djelotvornu političku strategiju.
Milan Matić i opasnost od kolektivnog samoobmanjivanja
Drugi važan oslonac Ćirjakovićeve analize predstavlja djelo politikologa Milana Matića „O srpskom političkom obrascu”.
Matić je ukazivao na srpske „zablude i samoobmane” koje su tokom istorije doprinosile nacionalnim gubicima, rasijanju i samootuđenju, pri čemu je i sam priču o gospodinu Mijušku koristio kao primjer političke lakovjernosti.
Prema Matićevom tumačenju, takva lakovjernost često je povezana sa samoprecjenjivanjem, herojskom euforijom i nekontrolisanim ispoljavanjem dugo potiskivanog nezadovoljstva.
U takvim okolnostima, upozoravao je, postojeći politički i društveni poredak može biti odbačen u ime novog početka koji se ne zasniva na iskustvu, već na njegovom potpunom negiranju.
Ćirjaković prihvata značaj ovih zapažanja, ali se ne slaže sa Matićevim zaključkom da je riječ o svojevrsnom udaljavanju iz istorije.
Naprotiv, smatra da su upravo ovakvi preokreti sastavni dio srpskog istorijskog iskustva i da se njihovo ponavljanje ne može objasniti isključivo nedostatkom političke zrelosti.
On osporava i Matićevo određenje srpskog kulturnog obrasca kao nedovoljno artikulisanog i zapuštenog, smatrajući da se time, na drugačiji način, ponavlja isto stanovište o srpskoj zaostalosti.
Umjesto neprestanog traganja za odstupanjima od idealizovanog modela, Ćirjaković zagovara razumijevanje političkog ponašanja srpskog društva u njegovoj stvarnoj istorijskoj i kulturnoj složenosti.
Studentska lista kao izraz vjere u politički preporod
Primjenjujući ova tumačenja na današnje političke prilike, Ćirjaković ocjenjuje da je pobjeda Studentske liste izraz uvjerenja da se duboki društveni problemi mogu razriješiti naglim političkim preokretom i smjenom postojećih aktera.
Posebno problematičnim smatra očekivanje da će mlada generacija, samim svojim političkim angažovanjem, uspjeti da prevaziđe protivrječnosti koje decenijama opterećuju srpsko društvo.
„Ima nečeg žalosnog, ne samo antipolitičkog već i poražavajuće alhemijskog, u infantilnom verovanju da će nas iz naše zamišljene infantilnosti izbaviti deca”, piše Ćirjaković.
Prema njegovoj ocjeni, politički uspon studentskog pokreta praćen je i produbljivanjem društvenih podjela, isključivošću i nespremnošću da se politički protivnici prihvate kao legitimni učesnici javnog života.
On kritikuje i agresivnu retoriku, javne prijetnje i dehumanizaciju političkih neistomišljenika, upozoravajući da se političko suprotstavljanje sve češće pretvara u moralno diskvalifikovanje protivnika.
U takvoj atmosferi, smatra, gubi se prostor za stvarnu demokratiju i dijalog, dok se političke prečice predstavljaju kao najpoželjniji način prevazilaženja društvenih problema.
Ćirjaković zato izborni rezultat od 25. oktobra ne posmatra samo kao smjenu političke većine, već kao potvrdu dubljeg obrasca u kojem se odbacivanje postojećeg stanja izjednačava sa uvjerenjem da će ono što slijedi nužno biti bolje.
Upozorenje na razočaranje i novi istorijski krug
U završnici teksta Ćirjaković se vraća Matićevom upozorenju da će se društvo koje olako poklanja političko povjerenje prije ili kasnije „osetiti izigranim, obmanutim ili napuštenim, pa i izdanim od onih kojima smo olako poklanjali svoje poverenje”.
Upravo u tome prepoznaje najveći rizik političkog preokreta u Srbiji: mogućnost da se velika očekivanja pretvore u novo razočaranje, a vjera u drugačiju budućnost u još jedno ponavljanje već poznatih istorijskih grešaka.
Ćirjaković ipak ostavlja mogućnost da ovoga puta ishod bude drugačiji, mada je njegova završna poruka prožeta ironijom i sumnjom u sposobnost društva da iz sopstvenog iskustva izvuče pouke.
„Mi smo, ako već moramo da govorimo o Srbima u Srbiji kao o deci i bebama, tići koji sebe periodično počupaju perje verujući da će sigurno izrasti neko drugačije”, navodi autor.
Povezujući 1788. i 2026. godinu, Ćirjaković svoj osvrt završava porukom koja istovremeno predstavlja političko upozorenje i ironičan osvrt na srpsku istorijsku sudbinu:
„Zato sve što mogu da nam poželim ovog novembra je srećna nova 1789. Možda iskliznemo iz iskliznuća u kome verujemo da živimo i možda nam ovaj put izraste neko drugačije perje. Lepo je nadati se.”
Komentari (0)