Posle gotovo šest nedjelja intenzivnih sukoba, rat između Sjedinjenih Američkih Država i Irana ušao je u fazu krhkog primirja, ali umjesto jasnog ishoda, region je dobio novu, složeniju i potencijalno opasniju realnost. Iako je predsjednik Donald Tramp proglasio „potpunu i kompletnu pobjedu“, analiza stanja na terenu i procjene brojnih stručnjaka ukazuju na suprotno: Iran je ne samo preživio udar, već je u ključnim segmentima izašao ojačan.

U središtu nove geopolitičke slike nalazi se Ormuski moreuz, jedan od najvažnijih energetskih koridora na svijetu, kroz koji prolazi oko petina globalnog izvoza nafte i gasa. Dok je prije rata ovaj prolaz formalno tretiran kao međunarodni plovni put, uz ograničenu iransku kontrolu, danas Teheran djeluje kao njegov faktički čuvar. Prema navodima analitičara, Iran više ne samo da nadgleda saobraćaj, već selektivno odlučuje o prolasku brodova i uslovima pod kojima se on odvija, uz ambiciju da naplaćuje „bezbjedan prolaz“.

Ta transformacija ima dalekosežne posljedice. Energetska tržišta već su osjetila udare nestabilnosti, dok su ekonomije zemalja Persijskog zaliva, direktno zavisne od sigurnosti plovidbe, izložene novim rizicima. Kako upozoravaju regionalni izvori, svaki ishod koji bi trajno ostavio Ormuz pod iranskom kontrolom predstavljao bi strateški poraz za Vašington i njegove saveznike.

Istovremeno, Iran je pokazao izuzetnu sposobnost apsorpcije udara. Uprkos značajnim razaranjima infrastrukture i teškoj ekonomskoj situaciji, političko rukovodstvo u Teheranu ostalo je stabilno, bez naznaka unutrašnjeg sloma. Niti je došlo do promjene režima, niti do obustave nuklearnog programa, niti do prekida podrške savezničkim snagama u regionu, što su bili ključni ciljevi američko-izraelske operacije.

Iran je zadržao, a u pojedinim segmentima i ojačao svoje instrumente uticaja. Njegov domet proteže se od Libana i Iraka, preko savezničkih milicija, do Crvenog mora, gdje preko Huta utiče na jedan od najosjetljivijih pomorskih pravaca. Istovremeno, nastavlja se razvoj raketnih i bespilotnih kapaciteta, kao i podrška regionalnim partnerima, što dodatno usložnjava bezbjednosnu sliku.

Američki zvaničnici, uključujući ministra odbrane Pita Hegseta, tvrde da je postignuta odlučujuća vojna pobjeda i da je iranski raketni program značajno oslabljen. Međutim, brojni analitičari ukazuju da takve ocjene ne odražavaju stvarno stanje na terenu, gdje Iran zadržava sposobnost daljeg djelovanja i eskalacije.

Primirje, postignuto uz posredovanje Pakistana, predviđa dvonedjeljni prekid neprijateljstava i otvara prostor za direktne razgovore Vašingtona i Teherana, koji bi trebalo da počnu u Islamabadu. Ipak, zvaničnici iz zemalja Zaliva upozoravaju da će rezultat ovog dogovora zavisiti od rješavanja dubljih sporova koji oblikuju region, od nuklearnog programa i raketnih kapaciteta do uloge posredničkih snaga i kontrole ključnih pomorskih pravaca.

Iran je već iznio svoje uslove, koji uključuju ublažavanje sankcija, priznavanje prava na obogaćivanje uranijuma, nadoknadu ratne štete i zadržavanje kontrole nad Ormuskim moreuzom. U Vašingtonu se ovaj predlog ocjenjuje kao „održiva osnova za pregovore“, što ukazuje na značajnu udaljenost pozicija dvije strane.

Za zemlje Zaliva, koje svoju ekonomsku stabilnost temelje na slobodi plovidbe kroz Ormuz, ovo pitanje predstavlja crvenu liniju. Dodatnu zabrinutost izaziva mogućnost da Iran uvede takse za prolaz brodova, što bi imalo globalne ekonomske posljedice i moglo dovesti do rasta cijena energenata.

U širem kontekstu, analitičari upozoravaju da se region nalazi na prekretnici. Od prostora kojim su upravljale međunarodne norme, Bliski istok se kreće ka poretku u kojem ključne tačke kontroliše jedna država, osnažena, a ne oslabljena ratom.

Iako su obje strane proglasile pobjedu, činjenice ukazuju na složeniju sliku. Iran nije izgubio svoje strateške kapacitete, dok Sjedinjene Države nisu ostvarile ključne ciljeve. Umjesto konačnog rješenja, primirje za sada predstavlja tek pauzu i potencijalni uvod u novu, još neizvjesniju fazu sukoba.