Eskalacija retorike predsjednika Sjedinjenih Američkih Država Donalda Trampa prema Iranu, uključujući prijetnju da će tu zemlju „vratiti u kameno doba”, otvorila je niz strateških pitanja koja prevazilaze trenutni sukob i zadiru u same temelje američke spoljne politike i globalnog poretka. Kako u analizi za britansku publikaciju iPaper ističe autor Robert Foks, ova izjava ne samo da odražava problematično razumijevanje istorije, već i opasnu sklonost ka pojednostavljivanju složenih geopolitičkih odnosa.

Foks podsjeća da Trampova retorika priziva sjećanje na izjave generala Kertisa LeMeja, arhitekte razornih bombardovanja tokom Vijetnamskog rata. Međutim, istorijsko iskustvo pokazuje da ni najintenzivnije vojne kampanje nisu mogle da spriječe strateški poraz Sjedinjenih Država u tom sukobu. Upravo ta paralela, smatra britanski analitičar, ukazuje na rizik da se i u sadašnjem konfliktu ponove iste greške, uz značajne posljedice po kredibilitet Vašingtona.

Umjesto jasne strategije, Tramp, prema ocjeni autora, ostavlja utisak lidera koji poseže za nejasnim i promjenljivim prijetnjama. Operacija pod nazivom „Epska furija” već pokazuje elemente takozvanog „širenja misije”, fenomena koji je obilježio američke intervencije u Vijetnamu, Iraku i Avganistanu. Uvođenje dodatnih deset hiljada vojnika u pripravnost, uz već raspoređene snage marinaca i padobranaca, nije praćeno objašnjenjem o konačnim ciljevima, planu djelovanja ili strategiji izlaska iz sukoba.

Nedostatak transparentnosti, kako naglašava Foks, odnosi se i na saveznike i na američku javnost. Nije jasno zašto je odluka o ulasku u rat donesena upravo krajem februara, niti koji su očekivani ishodi. U takvim okolnostima, psihološka prednost može preći na stranu Teherana, jer se stiče utisak da nijedna strana ne ostvaruje odlučujuću pobjedu.

Situacija se dodatno komplikuje dovođenjem u pitanje uloge NATO-a. Trampova izjava da razmatra povlačenje SAD iz Alijanse ocjenjuje se kao politički nepromišljena, ali i pravno i institucionalno teško izvodljiva. Istovremeno, takav signal slabi povjerenje saveznika i otvara pitanje budućeg ustrojstva zapadnog bezbjednosnog sistema.

Na operativnom planu, Sjedinjene Države i Izrael suočavaju se sa konkretnim izazovima. Zalihe ključnih sistema protivraketne odbrane se brzo troše, dok potencijalne vojne opcije nose visok rizik. Jedna od njih, zauzimanje iranskog ostrva Hark, mogla bi da izloži američke snage konstantnim napadima dronovima i raketama. Još složeniji zadatak predstavljalo bi obezbjeđivanje plovidbe kroz Ormuski moreuz, za šta bi bila potrebna masovna i dugotrajna vojna operacija.

Iran, uprkos ekonomskim teškoćama, zadržava sposobnost odgovora. Pod vođstvom Revolucionarne garde, režim pokazuje visok stepen otpornosti, dok kontrola nad ključnim pomorskim pravcima, Ormuskim moreuzom i potencijalno Bab el Mandebom, predstavlja snažan instrument pritiska na globalnu energetsku ekonomiju.

Za NATO saveznike, ova kriza predstavlja test istorijskih razmjera. Evropske zemlje, uz Kanadu i potencijalno Japan i Australiju, moraće da razviju sopstvene bezbjednosne kapacitete i strukture, prilagođene novim prijetnjama koje se protežu od Arktika do Bliskog istoka i Afrike. To podrazumijeva i promjenu dosadašnjeg fokusa, koji je bio usmjeren prije svega na istočnu Evropu.

Poseban izazov predstavlja potreba da se obezbijedi slobodna plovidba kroz Ormuski moreuz, što je, prema procjenama vojnih stručnjaka, moguće samo uz dogovor sa Iranom i uz upotrebu savremenih tehnologija, uključujući bespilotne sisteme na moru i ispod njegove površine.

Foks zaključuje da je ključna posljedica aktuelne krize dubok deficit povjerenja u američko rukovodstvo. Nepredvidivost i promjenljivost politike Vašingtona dovode u pitanje njegovu pouzdanost, kako u očima saveznika, tako i protivnika, što može imati dugoročne posljedice po međunarodni poredak.