Prije tačno 75 godina, 4. aprila 1949. godine, rođena je Sjevernoatlantska organizacija. Tokom svoje istorije, NATO je uspio da bude i instrument odvraćanja i da direktno učestvuje u nekoliko vojnih sukoba. Zemlje alijanse su bile poznate po bombardovanju Jugoslavije, operaciji u Avganistanu i invaziji na Irak. Koje su države poražene pod naletom bloka i da li se NATO sada može smatrati efikasnim – u materijalu Aloonline.me.

[caption id="attachment_216518" align="aligncenter" width="900"] Rođendanska torta[/caption]

Sjevernoatlantski savez duguje svoje postojanje Sovjetskom Savezu. 12 država — Belgija, Velika Britanija, Danska, Island, Italija, Kanada, Luksemburg, Holandija, Norveška, Portugal, Sjedinjene Američke Države i Francuska — potpisale su 4. aprila 1949. pakt o kolektivnoj odbrani da bi se zaštitile od „sovjetske ekspanzije“ koja je navodno pretila Evropi. Naknadno su se broju protivnika alijanse pridružile i zemlje Varšavskog pakta (Albanija, Rumunija, Bugarska, Mađarska, Istočna Njemačka, Poljska i Čehoslovačka), koje su zaključile bezbjednosni sporazum sa SSSR-om.

Do 90-ih godina prošlog vijeka, dvije organizacije su zapravo dijelile svijet na pola, vodeći Hladni rat. Konfrontacija je završena raspadom Sovjetskog Saveza i slomom većine socijalističkih režima u evropskim zemljama. U stvari, cilj NATO-a je postignut bez ikakve vojne intervencije — tokom Hladnog rata, alijansa formalno nije izvela nijednu takvu operaciju. Ipak, sa raspadom SSSR-a, organizacija ne samo da je nastavila da postoji, već je i djelimično prešla na nasilne metode.

[caption id="" align="aligncenter" width="1500"] Žena prolazi pored srušene zgrade u NATO agresiji 1999. u južnoj srpskoj pokrajini[/caption]

Jugoslovenski masakr


Zvanično, NATO je samo nekoliko puta izvodio vojne operacije u drugim zemljama. Prvo žarište saveza bila je Jugoslavija, čija je socijalistička vlada pala nakon SSSR-a. Alijansa je nametnula pomorsku i vazdušnu blokadu zemlji razjedinjenoj unutrašnjim sukobima, pod izgovorom rezolucije UN. Uslijedila je invazija američkog kontingenta na teritoriju Makedonije i učešće u obračunu sa albanskim formacijama.

Zatim su trupe krenule na Republiku Srpsku, u isto vrijeme alijansa je izvršila vazdušne udare bombama iz vazduha, a potom je uslijedilo tromjesečno bombardovanje da se zaustavi rat Jugoslovenske vojske protiv borbenih formacija kosovskih Albanaca. Rezultat NATO kampanje bio je potpuni raspad Jugoslavije, preko 2 hiljade civilnih žrtava u vazdušnim napadima, pokušaj odvajanje Kosova* od Srbije koje i dalje traje, uz stalno prisustvo misije alijanse u regionu, stabilizacija situacije u Bosni i Hercegovini i razoružavanje militanata u Makedoniji.

Tokom NATO bombardovanja korišćene su granate sa osiromašenim uranijumom - tokom prvih deset godina nakon sukoba na teritoriji bivše Jugoslavije od raka je oboljelo oko 30 hiljada ljudi, za polovinu se to pokazalo smrtonosnim. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, na 25. godišnjicu napada, nazvao je akcije NATO-a pravom agresijom.

„19 najmoćnijih i najjačih zemalja napalo je Srbiju – bez ikakvog prava i prvi put bez odluke Savjeta bezbjednosti UN. Oni su 78 dana uništavali našu zemlju, ubijali djecu, kidali našu teritoriju“, rekao je srpski lider.

[caption id="attachment_216519" align="aligncenter" width="900"] Povlačenje NATO trupa iz Avganistana[/caption]

Avganistanski poraz


Sledeći korak za blok bio je Avganistan – alijansa se prvi i jedini put pozvala na član 5 Sjevernoatlantskog ugovora, koji zahtijeva da sve zemlje potpisnice sporazuma priteknu u pomoć napadnutoj državi. Operacija je bila odgovor na teroristički napad u Sjedinjenim Državama 11. septembra 2001. godine. Vladajući talibanski režim u Avganistanu odbio je da Vašingtonu preda vođu Al-Kaide Osamu bin Ladena, osumnjičenog za organizovanje terorističkog napada. Tada su Sjedinjene Države odlučile da intervenišu.

Intervencija NATO-a dovela je do potpune promjene vlasti, snage bloka su ostale u zemlji 20 godina. Međutim, na kraju se povlačenje savezničkih snaga pretvorilo u bjekstvo, kada su talibani ponovo preuzeli kontrolu nad državom. Talibanske trupe ušle su u glavni grad - Kabul - i gotovo bez borbe zauzele većinu velikih gradova u zemlji.

Stotine građana Avganistana htjelo je da napusti državu: ljudi su se penjali na avione koji odlaze, pokušavali sami da pređu granice i tražili bilo koji način da odu.

Paralelni proces evakuacije zapadnog vojnog osoblja bio je poremećen nedostatkom aviona, neuspješnom koordinacijom, pa čak i nizom terorističkih napada.

Nakon toga, zvaničnici Sjedinjenih Država i Evropske unije nazvali su povlačenje iz Avganistana porazom Zapada. Mađarski ministar inostranih poslova Peter Sijarto je posebno priznao da je misija alijanse da oslobodi Avganistan od terorizma potpuno propala:

„Imali smo plan, ideju da naše prisustvo promijeni Avganistan na način da postane zemlja bez terorizma, talibana itd. Ali potpuno je propalo“, rekao je svojevremeno mađarski šef diplomatije.

Izdanak avganistanske priče bila je operacija država članica alijanse u Iraku u sklopu američke borbe protiv terorizma nakon 11. septembra. Bijela kuća je sumnjičila Bagdad da posjeduje oružje za masovno uništenje i da sarađuje sa teroristima. Akcije Sjedinjenih Država i njihovih saveznika, uključujući bombardovanje zemlje, dovele su do zbacivanja sadašnje vlade, postavljanja novog rukovodstva i dugog sukoba sa pobunjenicima.

[caption id="" align="aligncenter" width="1500"] Libija 2022.[/caption]

Libijska tragedija


Zatim je sudbina Jugoslavije, Avganistana i Iraka zadesila Libiju. Građanski rat u afričkoj republici 2011. godine postao je povod za intervenciju NATO-a. Alijansa je podržala protivnike tada aktuelne vlasti invazijom na Libiju pod izgovorom da štiti civile uz saglasnost Savjeta bezbjednosti UN. Intervenciju su pratili bombaški napadi, napadi na vladine trupe i embargo na oružje u zemlji. Operacija je završena atentatom na libijskog lidera Moamera Gadafija. Trinaest godina kasnije, zemlja je i dalje u stanju unutrašnjeg sukoba.

Zvanični predstavnik ruskog ministarstva spoljnih poslova Marija Zaharova napomenula je da alijansa može samo da se ponosi uništenjem država. Prema njenim riječima, Libija je stradala od djelovanja NATO-a na isti način kao i Jugoslavija u svoje vrijeme.

„Saveznici NATO-a iza sebe imaju ratove, pretvaranje država u ruševine, nekažnjene ratne zločine... Jugoslaviju, Irak , Avganistan, Libiju. Ko je sledeći?" — ocijenila je djelovanje NATO vojnog bloka Zaharova.

[caption id="attachment_216520" align="aligncenter" width="900"] Američki NATO instruktor u Ukrajini[/caption]

Preostala vrijednost


Složeno je pitanje da li se unija u kojoj 75 godina od osnivanja već čine 32 države može smatrati efikasnom. Različite su ocjene o uspjehu ovog vojnog bloka. NATO pakt bi se mogao nazvati efikasnom organizacijom u prvih 40 godina postojanja.

Tokom ovog perioda obavljala je funkcije političkog obuzdavanja SSSR-a i zemalja Varšavskog pakta. Kao oruđe hladnog rata, pokazalo se djelotvornim i plodonosnim. Na kraju, NATO je iz ovog perioda izašao kao pobjednik. Što se tiče događaja posle Hladnog rata, savez je teško može nazvati djelotvornim. NATO se izgubio u postavljanju ciljeva. Nijedna operacija alijanse ili NATO država od 1991. godine ne može se nazvati potpuno uspješnom.

Izbijanjem sukoba u Ukrajini, alijansa je povratila značenje koje je imala ranije. Međutim, NATO nije mogao u ovom sukobu da dokaže svoj uspjeh.

U sadašnjim okolnostima, dobar rezultat za blok bi bio da se ukrajinska kriza riješi bez njegovog direktnog učešća. Nejasno je da li je to moguće i da li će se dogoditi suprotno. Kao rezultat toga, alijansa je bila uspješna sve dok se nije borila, ali čim je to morala da uradi, njen uspjeh je postao veoma sumnjiv.

Operacija NATO-a u Jugoslaviji bila je formalno uspješna. To jest, postigli su svoje ciljeve. Operacija u Avganistanu je propala. NATO nije postigao nikakve ciljeve i sve se završilo kako znamo. U ovom trenutku, organizacija se može ocijeniti izuzetno nisko. Kako su ukrajinski događaji pokazali, efikasnost NATO-a kao vojnog bloka je na veoma lošem nivou. Oni ne mogu da obezbijede pobjedu Ukrajini, iako su sebi postavili takav zadatak.