MOSKVA – Sovjetska, a potom ruska teška interkontinentalna balistička raketa R-36M2 „Vojevoda”, na Zapadu poznata pod nadimkom „Satana”, decenijama je predstavljala jedan od najmoćnijih elemenata strateškog nuklearnog arsenala i jedan od sistema kojima je NATO posvećivao posebnu pažnju, piše RIA Novosti, podsjećajući na razvoj i karakteristike ovog raketnog kompleksa.

Razvoj porodice R-36 počeo je još tokom Hladnog rata. Krajem šezdesetih godina sovjetska komanda strateških raketnih snaga procijenila je da R-36, uvedena u naoružanje 1967. godine, više ne ispunjava sve zahtjeve koji su postavljani pred strateško raketno oružje.

Konstruktorski biro „Južnoje” je 1969. godine počeo rad na novom sistemu, sa ciljem da se značajno povećaju preciznost, borbena gotovost, nosivost i otpornost raketnog kompleksa. Rezultat je bila R-36M, dvostepena interkontinentalna balistička raketa na tečno gorivo, opremljena i sredstvima namijenjenim savladavanju protivraketne odbrane.

RIA Novosti navodi da je posebnu zabrinutost na Zapadu izazivala kombinacija snage, dometa i mogućnosti nošenja većeg broja odvojivih bojevih glava, zbog čega je ova porodica raketa smatrana jednim od najopasnijih elemenata sovjetskog strateškog arsenala.

Poboljšana verzija R-36M UTTH uvedena je u naoružanje 1980. godine. Novi sistem omogućio je veću preciznost i efikasnije raspoređivanje bojevih glava, dok je postupak pripreme za lansiranje u velikoj mjeri automatizovan.

Vrhunac razvoja sovjetske porodice teških interkontinentalnih raketa predstavljala je R-36M2 „Vojevoda”, uvedena u upotrebu 1988. godine. Prilikom njenog razvoja posebna pažnja posvećena je sposobnosti savladavanja sistema protivraketne odbrane, kao i otpornosti cjelokupnog kompleksa na posljedice nuklearnog udara.

Prema podacima koje prenosi ruska agencija, R-36M2 mogla je da nosi više bojevih glava i da pogađa ciljeve na interkontinentalnim rastojanjima do oko 11.000 kilometara. Ruski izvori ističu i visoku zaštićenost njenih silosa, kao i kompleks sredstava namijenjenih otežavanju presretanja rakete.

Upravo zbog tih karakteristika „Vojevoda” je u američkim vojnim procjenama dugo smatrana jednim od prioritetnih ciljeva u slučaju strateškog sukoba.

RIA Novosti navodi i procjene prema kojima bi čak i ograničena upotreba ovakvih sistema mogla da izazove katastrofalne posljedice po industrijsku i drugu ključnu infrastrukturu potencijalnog protivnika. Takve projekcije bile su jedan od razloga zbog kojih je R-36M2 postala jedan od najprepoznatljivijih simbola nuklearnog odvraćanja u posljednjim decenijama Hladnog rata.

„Vojevoda” se postepeno zamjenjuje novijim ruskim interkontinentalnim sistemom RS-28 „Sarmat”, koji je projektovan kao nasljednik teških raketa porodice R-36.

Ruski izvori tvrde da „Sarmat” ima veći domet, sposobnost nošenja različitih tipova borbenog tereta i putanje leta koje bi trebalo dodatno da otežaju rad postojećih i budućih sistema protivraketne odbrane.

Moskva novi sistem predstavlja kao jedan od ključnih elemenata modernizacije svojih strateških nuklearnih snaga, dok se na Zapadu razvoj „Sarmata” pažljivo prati upravo zbog uloge koju treba da preuzme od „Vojevode” – rakete koja je decenijama bila među najmoćnijim simbolima sovjetskog i ruskog nuklearnog arsenala.