Scene sa „Maksimira“ — horsko „Ubij, ubij Srbina“, skandalozni transparent u sektoru gdje su bili navijači Crne Gore i mirno prisustvo najviših zvaničnika naše države — otvorile su niz pitanja na koja javnost mora dobiti odgovor. U središtu svih njih su dva imena, predsjednik Crne Gore, Jakov Milatović  i direktor Agencije za nacionalnu bezbjednost, Ivica Janović. Kao redakcija od početka ovog sramnog slučaja nismo naivni posmatrači, niti je ovo sve bilo još jedan protokolarni nesporazum, već ispit zrelosti države i ključni pokazatelj da li bezbjednosni aparat radi za građane i institucije Crne Gore ili radi po tuđim scenarijima.

Javnost ima pravo da pita zašto Janović nije reagovao kao direktor ANB kada je krenulo skandiranje i zašto nije aktivirao evakuaciju u dogovoru sa ličnim obezbjeđenjem predsjednika države. Njegovo ćutanje i pasivnost u tom trenutku otvaraju prostor za osnovanu sumnju da sve nije bilo tek splet okolnosti, već dobro pripremljeni scenario. Posebnu težinu svemu daje pojava skandaloznog transparenta u sektoru gdje su bili navijači Crne Gore, što takođe nije moglo da prođe bez znanja službi koje su imale zadatak da vode računa o bezbjednosnim aspektima fudbalske utakmice između Hrvatske i Crne Gore. Logično pitanje koje se nameće jeste kome je sve to bilo u interesu. Odgovor je jednostavan, korist je otišla Hrvatskoj, politička šteta se sručila na crnogorsko rukovodstvo koje je učestvovalo u pokušaju ponižavanja srpskog naroda u cjelini.

Sve je dodatno upitno kada se vidi da je direktoru ANB mjesto na tribinama navodno odredila druga služba. Kako je moguće da strani bezbjednjaci određuju gdje će sjedjeti prvi čovjek domaće službe, i to na svega nekoliko metara od predsjednika države koji nije ni znao da je on tu, jer je navodno došao u privatnoj režiji? Ako je ta informacija tačna, onda je riječ o skandalu prvog reda koji pokazuje da su institucije Crne Gore spremne da prepuste kontrolu nad sopstvenim bezbjednosnim strukturama.

Sumnje da je sve bila pažljivo režirana predstava pojačavaju i političke okolnosti. Predsjednik države Jakov Milatović ostao je na tribinama i nakon što je stadionom odjekivalo „Ubij, ubij Srbina“, pratio utakmicu do kraja i time poslao poruku koja je politički veoma kompromitujuća. Takvo držanje djeluje kao da mu je zamka pripremljena u režiji domaće ANB na koju nije adekvatno odreagovao, ali i u koordinaciji sa njihovim kolegama iz SOA, jer je teško zamisliti da nije urađena bezbjednosna procjena za događaj ovakvog tipa. Dodatno, činjenica da su premijer Milojko Spajić i predsjednik Milatović u lošim odnosima, a da je Janović bliski saradnik premijera, upućuje na mogućnost da je politički obračun bio u osnovi cijele igre.

Utisak koji ostaje jeste da je Milatović imao priliku da se izvuče iz zamke u momentu kada je počelo ustaško skandiranje. Da je napustio stadion, zaštitio bi dostojanstvo funkcije i poslao jasnu poruku. Nije to učinio i time je postao saučesnik lošeg utiska. Janović je, s druge strane, imao zadatak da obezbijedi i predsjednika i institucije koje predstavlja. Umjesto toga, on je omogućio da predsjednik bude politički srozan u očima javnosti, i to na najosjetljivijoj tački — pitanju nacionalnog dostojanstva. Na kraju, sve izgleda kao da je hrvatska SOA poperila šefa crnogorske ANB na mjesto gdje će biti snimljen, i time još jednom pokazala koliko lako mogu da se poigraju sa Crnom Gorom i njenim institucijama.

Ovaj događaj nije puki propust, već duboki bezbjednosni fijasko koji razobličava stanje u državi. Ako se sve ne rasvijetli do kraja, ostaće utisak da institucije Crne Gore više nijesu ništa drugo do obična posluga tuđih interesa.