Pobjeda Studentske liste na parlamentarnim izborima, predstavljena kao početak demokratskog preobražaja Srbije, prema ocjeni socijalnog psihologa Mirjane Vasović, praćena je postupcima koji ozbiljno dovode u pitanje proklamovane principe slobode, demokratije i vladavine prava. Umjesto jačanja institucija i zaštite političkog pluralizma, autorka prepoznaje obrasce političkog pritiska koji su kroz istoriju korišćeni za obračun sa neistomišljenicima.

U autorskom tekstu za nedjeljnik „Srpski kompas”, pod naslovom „Šta radite, bre?”, Vasovićeva posebnu pažnju posvećuje sporu oko prikupljanja podataka o profesionalnim biografijama pedesetak zaposlenih u Informativnom programu Radio-televizije Srbije, za koje navodi da su ih zatražili anonimni studentski plenumi.

Ona postavlja pitanje ko je takvu provjeru naložio, sa kojim ovlašćenjima i u koju svrhu, ukazujući da prikupljanje podataka o selektivno odabranim zaposlenima može postati sredstvo njihovog profesionalnog i javnog diskreditovanja.

„Provjera radnih ili bilo kakvih drugih dosijea samo jednog broja zaposlenih od strane anonimnog studentskog plenuma nije nikakav podvig demokratije, već povratak najmračnijeg mehanizma totalitarne kontrole”, piše Vasovićeva.

Od Štazija do Kulturne revolucije: istorijske paralele

Analizirajući političku i psihološku funkciju dosijea, Vasovićeva podsjeća na praksu istočnonjemačke tajne policije Štazi, političke progone u Sovjetskom Savezu, kinesku Kulturnu revoluciju, kao i poslijeratne političke čistke u Jugoslaviji.

Posebno izdvaja istočnonjemački sistem nadzora, u kojem su dosijei korišćeni za uništavanje profesionalnih karijera, društvenu izolaciju i psihološko slamanje pojedinaca, nerijetko bez formalnog sudskog postupka.

Kao još jednu istorijsku paralelu navodi kinesku Kulturnu revoluciju, tokom koje su studentski komiteti i Crvena garda sastavljali takozvane crne dosijee o profesorima, urednicima, umjetnicima i državnim službenicima. Podaci iz tih dokumenata korišćeni su za javno žigosanje i primoravanje označenih pojedinaca na samokritiku i poniženje.

Autorka istovremeno podsjeća da politički progoni zasnovani na spiskovima nepodobnih nisu bili isključivo obilježje komunističkih režima. Kao primjer iz demokratskog društva navodi makartizam u Sjedinjenim Američkim Državama, kada su privatne crne liste doprinosile gubitku posla i javnom isključivanju novinara, pisaca i glumaca bez sudskih presuda.

Vasovićeva ove istorijske primjere koristi kao upozorenje na opasnosti političke zloupotrebe ličnih i profesionalnih podataka, a ne kao dokaz da su današnje prilike u Srbiji istovjetne pomenutim režimima.

Prema njenom tumačenju, najveća opasnost nastaje kada prikupljanje podataka prestane da služi utvrđivanju činjenica i postane instrument pritiska.

„U nedemokratskim režimima, kakav se u nas upravo uspostavlja, dosije nije običan administrativni dokument, već jedno od najmoćnijih oružja psihološkog terora, zastrašivanja i moralnog slamanja društva”, ocjenjuje ona.

Poruka novinarima: Ćutite, promijenite stranu ili odlazite

Posebno mjesto u analizi zauzima položaj novinara javnog servisa i odnos novih političkih centara moći prema njihovoj profesionalnoj nezavisnosti.

Vasovićeva navodi da je vršilac dužnosti glavnog i odgovornog urednika Informativnog programa RTS-a pisanim obavještenjem naložio zaposlenima da se, prije kontaktiranja kandidata Studentske liste radi izjava i gostovanja, obraćaju njenom medijskom timu elektronskom poštom.

Takvo postupanje autorka dovodi u vezu sa širim mehanizmom kontrole novinarskog rada i ograničavanja samostalnosti redakcija.

Ukazuje i na javne pozive pojedinih medijskih aktera da novinari RTS-a, za koje smatraju da su profesionalno kompromitovani, sami napuste svoja radna mjesta.

Upravo u zahtjevu za „dobrovoljnim” odlaskom Vasovićeva prepoznaje posebno opasan oblik psihološkog pritiska, jer se, prema njenom mišljenju, od zaposlenih očekuje da sopstvenim postupkom daju legitimitet politički motivisanom uklanjanju iz redakcija.

„Od žrtve se traži da se u nastupu kolektivnog posipanja pepelom sama odrekne prava na rad i egzistenciju, da sama potpiše sopstvenu presudu i svojim odlaskom obezbijedi legitimitet klasičnoj političkoj čistki”, navodi Vasovićeva.

Ona upozorava da ovakva praksa, ukoliko postane prihvaćen obrazac, ne pogađa isključivo novinare čiji je rad predmet političkog osporavanja, već i sve ostale zaposlene u institucijama.

Prema njenom tumačenju, poruka koju šalje mogućnost javnog objavljivanja nečijeg dosijea daleko prevazilazi granice jedne redakcije.

„To je poruka svakom novinaru, ali i sudiji ili intelektualcu da ćuti, promijeni stranu i posluša direktive anonimnih centara moći”, ističe Vasovićeva.

REM kao instrument pritiska na nepodobne medije

Drugi dio kritike usmjeren je na postupanje Regulatornog tijela za elektronske medije, čije mjere Vasovićeva posmatra kao institucionalni nastavak pritisaka na novinare.

Ona ukazuje na sankcije izrečene Informeru, postupke protiv drugih redakcija i mogućnost oduzimanja dozvola za emitovanje, ocjenjujući da regulatorna ovlašćenja mogu postati sredstvo političkog disciplinovanja medija koji odbijaju da se povinuju novoj vlasti.

„Ako su 'dosijei' zaduženi da utjeraju strah u kosti novinarima kao pojedincima i natjeraju ih da sami spuste glavu, onda je uloga REM-a da taj strah pretoči u sistemsku poslušnost”, piše Vasovićeva.

U tekstu se posebno naglašava ekonomska dimenzija regulatornih sankcija. Zabrane emitovanja određenih programskih sadržaja, ograničenja koja pogađaju prihode medija i mogućnost gubitka dozvole, prema njenoj ocjeni, ne predstavljaju samo pitanje uređivačke politike već mogu ugroziti i sam opstanak redakcija.

Autorka smatra da se time uspostavlja dvostruki mehanizam pritiska: na javnom servisu kroz personalnu diskreditaciju i zahtjeve za povlačenje zaposlenih, a u privatnim medijima kroz upotrebu regulatornih instrumenata.

Pri tome je važno razlikovati njenu ocjenu političke motivisanosti mjera od zakonskih ovlašćenja REM-a, koji ima pravo da vodi postupke i izriče sankcije pod uslovima propisanim zakonom. Navodi o zloupotrebi tih ovlašćenja zahtijevaju posebno utvrđivanje činjenica i pravnu ocjenu.

Vasovićeva, međutim, smatra da je suština problema u tome što se, prema njenom viđenju, postupci koji ugrožavaju medijski pluralizam predstavljaju kao uspostavljanje profesionalnih standarda.

„Gruba cenzura, ekonomsko gušenje medija i kršenje Ustava tako se cinično predstavljaju kao 'uvođenje reda' i 'kultivisanje' medijske scene”, navodi ona.

Strah kao sredstvo upravljanja društvom

Iz ugla socijalne psihologije, centralna teza autorskog teksta jeste da politički pritisak ne mora podrazumijevati neposrednu represiju da bi proizveo poslušnost.

Dovoljno je, ukazuje Vasovićeva, stvoriti uvjerenje da profesionalni opstanak, lični ugled i pravo na javnu riječ zavise od procjene političke podobnosti.

Takva atmosfera, prema njenom tumačenju, podstiče samocenzuru, povlačenje iz javnih rasprava i izbjegavanje kritičkog izražavanja, čak i kada ne postoji formalna zabrana.

„Kada javni servis postane pozornica za javno žigosanje neistomišljenika, prestaje svaka pravna sigurnost u društvu u cjelini, a strah postaje glavno sredstvo vladanja”, upozorava Vasovićeva.

U završnici teksta objavljenog u „Srpskom kompasu”, ona dovodi u pitanje nesklad između demokratskih obećanja Studentske liste i postupaka koje pripisuje novim centrima političke moći.

Njena kritika usmjerena je na shvatanje demokratije u kojem izborna pobjeda postaje opravdanje za postupanje prema političkim protivnicima, novinarima i institucijama bez uvažavanja njihovih prava.

Za Vasovićevu, izborni legitimitet ne može biti zamjena za zakonitost, niti većinska podrška može opravdati ograničavanje slobode onih koji nisu podržali pobjedničku političku opciju.

Zato svoju analizu završava pitanjem koje istovremeno predstavlja i političko i moralno upozorenje:

„Pa, da li smo ovo željeli? Da li je više od dva miliona ljudi za ovo glasalo?”

A potom i rečenicom kojom zaokružuje svoju ocjenu stanja u društvu:

„Ako jeste, a kažu da je 'glas naroda glas Boga', mogu samo da zavapim: Bože, Bože, zašto si nas ostavio!”