Odlazak predsjednika Aleksandra Vučića na Samit „Jugoistočna Evropa–Ukrajina” u Kijevu pojedini mediji pokušavaju da predstave kao dokaz da je Srbija promijenila spoljnopolitički kurs i priključila se frontu Vladimira Zelenskog protiv Rusije. Ta konstrukcija počiva na namjernom miješanju dvije potpuno različite stvari, prisustva na jednom međunarodnom skupu i prihvatanja politike njegovog domaćina.
Vučić nije otišao u Kijev da bi Srbiju svrstao u ratni blok, niti njegovo prisustvo znači prihvatanje ukrajinskih zahtjeva prema Moskvi. Srbija nije članica NATO-a, nije dio „koalicije voljnih”, nije uvela sankcije Rusiji i nema razloga da politiku prema Moskvi prilagođava očekivanjima vlasti u Kijevu. Ali Srbija ima razlog da bude prisutna na skupu na kojem se govori o regionu kojem i sama pripada. Predsjednik Srbije potvrdio je učešće na samitu 15. jula, poslije razgovora u Parizu, uz napomenu da predložena deklaracija neće biti jednostavna za Beograd.
Glavna činjenica koju kritičari posjete prećutkuju jeste da takozvano Kosovo ni ovoga puta nije dobilo mjesto za stolom. Kada je Ukrajina domaćin ovog formata, Priština ne dobija poziv. Tako je bilo u Odesi u junu 2025. godine, a tako je i sada u Kijevu. Prošlogodišnje nepozivanje Prištine evropski izvori su tumačili upravo kao gest prema Srbiji.
Na međunarodnim skupovima status se ne gradi samo rezolucijama i priznanjima, već i pozivnicama, tablama sa imenima, zastavama i mjestima za zajedničkim stolom. Svaki put kada se predstavnici privremenih institucija u Prištini pojave kao ravnopravna državna delegacija, učinjen je još jedan korak ka normalizaciji njihove lažne državnosti. Kada poziva nema, taj proces je zaustavljen.
Zato Srbija ne bi smjela da ignoriše činjenicu da Ukrajina, uprkos pritiscima kojima je izložena i bliskoj saradnji Prištine sa vlastima u Kijevu, nije priznala jednostrano proglašenu nezavisnost takozvanog Kosova. To je i dalje zvanična pozicija Kijeva. Srbija, sa svoje strane, poštuje teritorijalni integritet Ukrajine. Ta dva stava nisu izraz naklonosti prema Zelenskom, već uzajamno pridržavanje principa koji je za Srbiju od životnog značaja: granice međunarodno priznatih država ne mogu se mijenjati jednostranim aktima i politikom sile.
U tome se nalazi i odgovor na pitanje zašto Vučić treba da bude u Kijevu. Srbija tamo ne brani ukrajinsku ratnu politiku, već sopstvenu državnu poziciju. Bilo bi politički neodgovorno odbiti učešće na skupu čiji domaćin poštuje teritorijalnu cjelovitost Srbije, a zatim očekivati da taj stav zadrži bez ikakvog diplomatskog odnosa sa Beogradom.
Istovremeno, prisustvo ne smije da bude blanko potpis. Vučić je to pokazao u Odesi, kada nije prihvatio završnu deklaraciju zbog djelova koji su podrazumijevali sankcije Rusiji i svrstavanje Srbije uz politiku koju ne vodi. I u Kijevu se svaka riječ predloženog dokumenta mora mjeriti prema interesima Srbije. Ono što je prihvatljivo u pogledu poštovanja suvereniteta i teritorijalnog integriteta ne podrazumijeva prihvatanje sankcija Moskvi, vojnih obaveza ili tuđih geopolitičkih ciljeva.
Zbog toga prava vijest iz Kijeva nije samo da je Aleksandar Vučić došao na samit. Prava vijest je da je Srbija na samitu predstavljena svojim predsjednikom, dok predstavnika takozvanog Kosova nema. Oni koji u tome vide srpski poraz ili izdaju Rusije ne analiziraju spoljnu politiku, već proizvode kampanju u kojoj im je važnije gdje se Vučić nalazi nego šta je tamo izborio i šta nije prihvatio.
Srbija nema obavezu da bude ni uz Zelenskog ni protiv Rusije. Ima obavezu da bude tamo gdje se brane njene granice, sprečava međunarodna promocija Prištine i čuva mogućnost da o sopstvenoj politici odlučuje sama.
Komentari (0)