Nakon što je predsjednik Crne Gore Jakov Milatović izrazio „zabrinutost“ zbog nepopunjavanja Ustavnog suda, iz njegovog kabineta stigla je oštra poruka, ne prema nadležnima, već prema poslanici Jeleni Božović, koja se, avaj, usudila da primjeti nešto što nije po volji dvorskog aparata.
Saradnik u Kabinetu predsjednika, vječito raspoloženi za lekcije, Drago Šundić, saopštio je da je Božović "prešla granicu" jer se usudila da ukaže na licemjerje u nastupu predsjednika države, koji inače nikad nikog ne proziva, sem kad to radi.
Šundić nas je tako podsjetio na epohalnu činjenicu da je Milatović, pobjedom nad Mandićem i Đukanovićem, dobio neku vrstu političkog imuniteta na kritiku. Logika je prosta, ako ste pobijedili dvojicu političkih veterana, onda vam se podrazumjevano vjeruje sve što kažete, pa makar institucije i dalje zjapile prazne, a Ustavni sud bio u statusu hroničnog pacijenta.
Kritike Božovićeve, tvrdi Šundić, nisu samo neosnovane već su i „lično obojene“, jer se naravno očekuje da javni zvaničnici reaguju na institucionalne probleme bez emocija, bez mišljenja, i po mogućstvu, bez hrabrosti.
U istom tonu, iz Kabineta je saopšteno da je reakcija Božovićeve „pokazatelj političke netrpeljivosti“, za razliku od tonova koji stižu od Šundića i kompanije, koji, kako sami sebe uvjeravaju, zrače objektivnošću, demokratskim reformizmom i uzvišenom evropejstvom.
I tako, dok se sudije ne imenuju, institucije ne funkcionišu i problemi se guraju pod tepih, predsjednik i njegovi savjetnici ostaju „dosljedni“ u samohvali, u optužbama prema drugima i u ubjeđenju da kritika na njihov račun mora biti ili zloba ili nesporazum. A možda je ipak znak da građani, za promjenu, očekuju nešto više od povremene zabrinutosti i podsjećanja na stare izborne pobjede.
