Šarkić: Mandić me nadmašio i kao suverenista i kao građanista

Građanski aktivista Omer Šarkić objavio je ironičan i politički višeslojan osvrt na svoj nekadašnji angažman na građanskoj listi Demokratskog fronta 2016. godine, podsjećajući na vrijeme kada je njegovo pojavljivanje uz Andriju Mandića izazvalo brojne reakcije u javnosti.

Šarkić je, prepoznatljivim satiričnim stilom, naveo da su se tada mnogi čudili kako se on, kako sam kaže, „teški Turčin i suverenista iz devedesete”, našao uz „četničkog vojvodu”, ali da niko nije postavio obrnuto pitanje — kako se „veliki Srbin i vojvoda” našao pored njega.

U objavi pod naslovom „Ja i brat Andrija”, Šarkić se vratio na politički momenat iz 2016. godine, kada je prihvatio da bude na građanskoj listi DF-a i postao odbornik u Podgorici. Kako je naveo, taj potez je tada izazvao čuđenje i osude, posebno kod onih koji su ga doživljavali kao tvrdog suverenistu i protivnika politike koju je personifikovao Mandić.

Šarkić u objavi tvrdi da ga je tada na listu vrbovao „onaj Lekić”, koji mu je, kako navodi, objašnjavao da je Mandić, zapravo, „veći suverenista i građanista” od njega samog.

„Viđi, Omere, znam da si ti suverenista i građanista, ali znaj da je Andrija veći i suverenista i građanista od tebe. On ti je i za NATO, za razliku od tebe — ti NATO očima viđet’ ne moš”, prenio je Šarkić navodni razgovor.

Šarkić je, kako piše, u to u početku sumnjao, pa je Lekiću odgovorio da bi Mandiću „Marina Jočić oči izvadila” da je tako. Na to mu je, dodaje, Lekić uzvratio da će se vremenom uvjeriti u ono što mu govori, uz ocjenu da Mandić, kako je navedeno u objavi, „više voli Srbe muhamedanske vjere nego Srbe isusovske vjere”.

U istom tonu, Šarkić prenosi i Lekićevu ocjenu da je Mandić navodno još iz vremena Anta Markovića bio reformski orijentisan, te da mu je politički san da „prestigne Mila” — ne samo u moći i uticaju, već i u simboličkom položaju „oca nacije”.

Šarkić je naveo da je tada, iako nije vjerovao u takvu sliku Mandića, prihvatio da bude na njegovoj listi, kako kaže, za „deset hiljada ondanjih eura, plus odborničku platu”. Zbog toga su ga, dodaje, napadali „njegovi Turci bez vizije” i „Milovi, lažni suverenisti”.

„Iskreno, sumnja’ sam u to, ali za deset iljada ondanjija eura, plus odborničku platu, pristadoh da budem na listi brata Andrije, zbog čega su me tada pljuvali moji Turci bez vizije i Milovi, lažni suverenisti”, napisao je Šarkić.

U nastavku objave, međutim, Šarkić pravi glavni politički obrt: iz današnje perspektive, kako navodi, ispostavilo se da mu je Lekić „sve tačno rekao”. Prema njegovoj ocjeni, Mandić je danas pokazao da je veći suverenista, građanista i poštovalac zapadnih vrijednosti od mnogih koji su se godinama tako predstavljali.

„Većeg suvereniste i poštovaoca zapadnih vrijednosti i standarda od brata Andrije, sad vidim, nema. Uvešće nas i u milu nam, dragu, sanjajuću Evropsku uniju, za razliku od bivšeg nam tate, Mila, prestižući ga”, naveo je Šarkić.

On je dodao da ga je Mandić, prema njegovoj ironičnoj ocjeni, nadmašio „u svakom pogledu” — i kao suverenistu, i kao građanistu. Šarkić je pritom napisao da on sam više nije ni za Evropsku uniju, već da mu je Rusija „milija od nje”, jer se, kako kaže, „bar ne folira”.

U završnici objave, Šarkić je ironično poručio da je sada, poslije svega, jasno da je Mandić 2016. godine bio uz njega, a ne on uz Mandića.

„Sad vam je valjda jasno da je brat Andrija onda bio uz mene, a ne ja uz njega”, napisao je Šarkić.

Posebnu žaoku ostavio je za Marinu Jočić, nekadašnju istaknutu funkcionerku Demokratskog fronta, pitajući se kako ona, poslije svega, Mandiću „oči još ne izvadi”, dodajući da ni njemu samom to nije jasno i da mu, kako kaže, nikada neće biti jasno.

Šarkićeva objava, iako napisana u satiričnom i kolokvijalnom maniru, suštinski otvara pitanje političke transformacije Andrije Mandića — od nekadašnjeg simbola tvrde srpske opozicione politike i lidera koji je godinama bio predstavljan kao neprihvatljiv za građanski i suverenistički blok, do današnjeg visokog državnog funkcionera koji insistira na evropskom putu, institucionalnoj stabilnosti i prihvatljivosti u zapadnim političkim okvirima.

Upravo zato Šarkićev tekst ima i širi politički značaj: on, kroz ironiju, podsjeća da se u crnogorskoj politici često najveći ideološki obrti dešavaju bez formalnog priznanja da je do njih uopšte došlo. Mandić je, u tom čitanju, postao ono što su njegovi protivnici nekada tvrdili da nikada ne može biti — partner sistema, zagovornik evropskog kursa i političar koji nastoji da preuzme dio prostora koji je decenijama pripadao Milu Đukanoviću.

Šarkić, pak, cijelu priču zaključuje obrnutom logikom: ako je nekada bilo čudno što se on našao uz Mandića, danas, kako sugeriše, više nema dileme da je Mandić još tada bio bliži njegovom političkom svijetu nego što su to i jedni i drugi htjeli da priznaju.