PODGORICA – Bivši kriminalistički inspektor Ministarstva unutrašnjih poslova Crne Gore Slobodan Babović izjavio je da je Odjeljenje opšteg kriminaliteta Centra bezbjednosti Podgorica tokom devedesetih godina funkcionisalo pod snažnim uticajem Sedme uprave, a da su policijski službenici, umjesto za zakonito obavljanje svojih dužnosti, obučavani za nezakonita privođenja, mučenje i prebijanje ljudi.

Babović je, gostujući u emisiji „Kontroverza” na RTV Podgorica, iznio niz tvrdnji o načinu funkcionisanja tadašnjeg policijskog i bezbjednosnog aparata, kadrovskoj kontroli unutar MUP-a i ulozi pojedinih visokih funkcionera službe bezbjednosti.

„Na Odjeljenju opšteg kriminaliteta obučavali su nas za neosnovana hapšenja, privođenja, pribavljanje ’pacijenata’ za maltretiranje. Učili su nas raznim metodama mučenja, prebijanja i iživljavanja. Vladala je psihopatska atmosfera”, ispričao je Babović.

Prema njegovim riječima, praktično cijelo odjeljenje bilo je pod kontrolom Duška Golubovića, operativca Sedme uprave, čije prisustvo u prostorijama kriminalističke policije, kako tvrdi, nije bilo povremeno, već gotovo svakodnevno.

„Golubović je boravio u našoj kancelariji gotovo svakodnevno. Više je bio kod nas nego u svojoj kancelariji Državne bezbjednosti. Praktično je čitavo odjeljenje bilo pod upravom Golubovića i tada nama nepoznate Sedme uprave”, naveo je Babović.

On je dodao da je naknadno saznao da su pojedine njegove kolege, među kojima su Predrag Peđa Šuković i Sveto Keković, prošle obuku kod Golubovića.

Govoreći o svom profesionalnom putu, Babović je podsjetio da je u junu 1993. godine, neposredno po završetku srednje škole, počeo da radi u policijskoj stanici na željezničkoj stanici u Podgorici, gdje je nekoliko mjeseci bio angažovan u pratnji vozova.

Već u oktobru iste godine, kako je ispričao, upućen je na školovanje u Beograd, u Višu kriminalističku školu u Zemunu, koju je pohađao do 1996. godine.

Navodi da je još tada uočio postojanje različitih interesnih grupa unutar policije, koje su nastojale da obezbijede kadrove odane njihovim strukturama.

„Bilo mi je jasno da u policiji postoje različiti klanovi koji uzimaju sebi kadrove i vrbuju ljude. Iako sam bio protiv toga, upisao sam Višu kriminalističku školu u Zemunu”, rekao je Babović.

Posebno je ukazao na postupanje sa službenim naoružanjem tokom ratnih godina, tvrdeći da su pojedini policajci podsticani da zadrže automatske puške i pištolje koje su prethodno zadužili.

„S obzirom na to da je tada bilo ratno vrijeme, zaduživali smo automatske puške i pištolje, a kada je trebalo da ih razdužimo, govorili su nam da ih ostavimo za sebe, ’da nas ima više’. Naoružanje su dobijali i neki kojima ga nije trebalo davati”, ispričao je Babović.

On je te okolnosti doveo u vezu sa Goranom Žugićem, Damirom Mandićem i drugim osobama koje je označio kao pripadnike ili saradnike Sedme uprave.

Babović tvrdi da je lično namjeravao da vrati zaduženo naoružanje, ali da je tadašnji komandir Minić insistirao da automatsku pušku zadrži kod kuće.

„Minić mi je rekao: ’Ostavi automat u kući da imaš, neka ga, ne može čovjek da bude bez oružja’”, naveo je on.

Žugić presjekao odluku o raspoređivanju u Beograd

Opisujući događaje po povratku sa školovanja iz Zemuna, Babović je rekao da mu je policijska patrola iz Danilovgrada prenijela nalog da se javi Vuku Boškoviću radi dobijanja novog radnog rasporeda.

Prema njegovom svjedočenju, Bošković ga je primio u kabinetu i ponudio mu angažman u Beogradu, u vili „Crnogorka”, što je Babović prihvatio.

Međutim, kako tvrdi, tokom telefonskog razgovora u kojem je Bošković saopštavao da je prihvatio ponudu, uslijedila je promjena plana i nalog da se prethodno javi Centru bezbjednosti Podgorica.

Tamo ga je, prema njegovim riječima, dočekao tadašnji načelnik Odjeljenja opšteg kriminaliteta Luka Gogić, a u kancelariji su se nalazili i načelnik Centra bezbjednosti Podgorica Goran Žugić i Darko Beli Raspopović, kojeg je Babović predstavio kao tadašnjeg rukovodioca Sedme uprave.

„Za Raspopovića tada nisam ni znao ko je. Sjedio je bez riječi, a samo je Žugić govorio. Ponovio mi je da su im potrebni ljudi kao što sam ja”, ispričao je Babović.

Kada je pomenuo da je već dogovoren njegov odlazak u Beograd, Žugić je, prema Babovićevim riječima, odbacio tu mogućnost uz obrazloženje da se nije školovao da bi bio „poštar”.

„Zatim je pozvao Boškovića i rekao mu da od mog odlaska u Beograd nema ništa i da ja ostajem u Podgorici”, naveo je bivši inspektor.

Ovaj događaj, kako je ocijenio, bio je presudan za njegovo razumijevanje stvarnih odnosa moći u tadašnjem crnogorskom bezbjednosnom sistemu.

„Tada sam shvatio nešto o čemu sam ranije čuo, a to je da se ministar unutrašnjih poslova Crne Gore ništa ne pita, a da je pravi ministar načelnik Centra bezbjednosti Podgorica”, rekao je Babović.

„Nismo obavljali policijske poslove u oblasti javne bezbjednosti”

Babović je ispričao da ga je nakon tog razgovora načelnik Luka Gogić odveo u Odjeljenje opšteg kriminaliteta i predstavio kolegama.

Među službenicima je, kako je naveo, zatekao gotovo cijelu svoju generaciju sa Više kriminalističke škole, kao i pripadnike prethodne generacije, među kojima su bili Velimir Furtula i Predrag Šuković.

Već u prvim danima rada, tvrdi, postalo mu je jasno da aktivnosti odjeljenja odstupaju od onoga za šta je školovan.

„Od prvih dana primijetio sam da ne radimo policijske poslove u domenu javne bezbjednosti. Tada su počeli na čudan način da nas obučavaju”, rekao je Babović.

On je naveo da je takva praksa bila u direktnoj suprotnosti sa disciplinom koju je stekao tokom školovanja, kao i sa njegovim profesionalnim i moralnim načelima.

Govoreći o drugim službenicima koji su u to vrijeme radili u Centru bezbjednosti Podgorica, pomenuo je Miša Lakovića, Ekana Jasavića i današnjeg advokata Veselina Radulovića.

Babović je i na njihov račun iznio oštre optužbe, tvrdeći da su ostali povezani sa strukturama koje je označio kao bezbjednosno podzemlje.

„Svi su oni ostali na strani Sedme uprave i na strani bezbjednosnog podzemlja do danas”, izjavio je Babović.

Svjedočenje nekadašnjeg inspektora predstavlja niz ozbiljnih optužbi o nezakonitom postupanju, zloupotrebi policijskih ovlašćenja i uticaju struktura Državne bezbjednosti na rad kriminalističke policije tokom devedesetih godina.