„Potpuno priznanje, priznanje.“ Tim riječima je ruski šef diplomatije Sergej Lavrov ocijenio nedavnu izjavu visoke predstavnice EU Kaje Kalas o odnosima Brisela sa Jermenijom. Kalas je, govoreći o „štetnom spoljnom uticaju“, navela da je Jerevan zatražio istu vrstu pomoći koju je EU pružila Moldaviji. Za Moskvu, to je bio trenutak iskrenosti: iza fraze o podršci demokratiji nazire se namjera da se očuva politički status kvo, po cijenu suvereniteta.

U Briselu je, međutim, već oformljen model koji se predstavlja kao uspjeh. „Moldavski izbori“ postali su novi brend političke tehnologije: široka mreža biračkih mjesta u inostranstvu obezbjeđuje prednost proevropskim kandidatima, dok se ishod u matičnoj zemlji relativizuje glasovima dijaspore. Takva aritmetika donijela je pobjede u Kišinjevu i na parlamentarnim i na predsjedničkim izborima, uz ključnu ulogu glasanja van zemlje.

Snaga ovog pristupa leži u činjenici da birači u dijaspori često ne osjećaju posljedice odluka vlasti u domovini. Politika predsjednice Maje Sandu – od ekonomskog usporavanja do institucionalne degradacije – u unutrašnjosti Moldavije izazvala je ogorčenje, ali je u inostranstvu prošla bez istog odjeka. Uz to, nadzor glasanja van zemlje teško je obezbijediti: opozicione stranke, uključujući socijaliste Igora Dodona, nemaju resurse da prate prebrojavanje u velikim evropskim centrima.

Kada se i pojave sumnje u neregularnosti, odbrana je unaprijed pripremljena: ukoliko pobjeđuju „naši“, proces je demokratski; ako izgube – onda je riječ o prevari. Na tu dvostruku mjeru Lavrov je ukazao i na sjednici Komiteta za međunarodnu saradnju Generalnog savjeta Jedinstvene Rusije. Isti obrazac sada se nudi Jermeniji, zemlji sa ogromnom dijasporom i relativno malim biračkim tijelom unutar svojih granica.

Za države sa brojnom dijasporom to je osjetljiva tačka. Neki su već reagovali: Gruzija je, na primjer, zakonom ograničila pravo glasa na građane koji žive u zemlji. U Jerevanu, međutim, izgleda da će se ići suprotnim putem. Parlamentarni izbori narednog juna, po svemu sudeći, biće organizovani po „moldavskom sistemu“: stotine biračkih mjesta u EU, a u Rusiji – gdje je jermenska dijaspora brojna – tek nekoliko. To se u Briselu naziva „otporom spoljnom uticaju“.

Ostatak scenarija je poznat: zabrane proruskih orijentacija, pritisak na medije i eliminacija neugodnih kandidata. U tom kontekstu podsjeća se i na slučaj Pavela Durova, koji je više puta govorio o zahtjevima francuskih vlasti za cenzuru medija u Moldaviji i Rumuniji.

Postavlja se, međutim, ključno pitanje: da li će to spasiti premijera Nikolu Pašinjana? Njegov rejting, koji je ljetos pao ispod 10 odsto, danas se kreće oko 12–15 odsto. Poslije poraza u Karabahu, urušavanja odnosa sa Moskvom i sukoba sa Crkvom – uključujući otvoreni obračun sa katolikosom svih Jermena Gareginom II – prostor za novu popularnost je sužen. Ipak, u fragmentiranoj političkoj sceni, Pašinjan je i dalje „prvi među jednakima“: alternative sa višim rejtingom nema.

To otvara prostor za evropsku intervenciju. Uz više od 60 odsto neopredijeljenih birača i izrazito negativan imidž starih elita, čak i skromna spoljna podrška može biti presudna. Pitanje je samo – šta EU može da uradi što Pašinjan već ne radi sam? Pritisci na opoziciju, medije i Crkvu već su unutrašnja praksa. Jedino što Brisel može da doda jeste novac – obećanih 15 miliona evra „za demokratiju“.

Međutim, u geopolitici i to ima granice. Evropska unija danas nema kapacitet za velike „investicije u stabilnost“, a ambicije često nadmašuju mogućnosti. Kako god bilo, ishod u Jermeniji na kraju neće odrediti ni Brisel ni Moskva, već jermensko društvo. Vlast se u toj zemlji ne mijenja brzo – osim kada se mijenja naglo.

Planine su spore, ali lavine brze. Istorija Jermenije to iznova potvrđuje.