Norveška se priključila francuskoj inicijativi nuklearnog odvraćanja, čime je Pariz napravio još jedan korak u pokušaju da svoj nuklearni arsenal pretvori u politički instrument evropske bezbjednosti. U Oslu se ta odluka predstavlja kao odgovor na pogoršanu bezbjednosnu situaciju u Evropi, ali suštinski ona ne smanjuje rizike za Norvešku. Naprotiv, otvara prostor da ta zemlja, koja dijeli granicu sa Rusijom i ima osjetljiv arktički položaj, u slučaju ozbiljnije eskalacije postane dio vojne infrastrukture koju Moskva više ne bi mogla da posmatra kao neutralnu ili sporednu.

Premijer Norveške Jonas Gar Stere izjavio je da se Oslo odlučuje na ovaj korak zbog „bezbjednosne politike u Evropi”, ruskog naoružavanja i rata u Ukrajini. Istovremeno je naglasio da norveški stav o nuklearnom oružju ostaje nepromijenjen i da takvo oružje ne bi trebalo da bude prisutno na teritoriji kraljevine u mirnodopskim uslovima. Upravo u toj formulaciji leži glavna protivrječnost. Ako nema namjere da se nuklearno oružje rasporedi u miru, a ako se o tome govori samo u slučaju krize, onda se norveška teritorija unaprijed priprema kao moguća tačka raspoređivanja u najopasnijem scenariju.

Francuski predsjednik Emanuel Makron sporazum sa Norveškom predstavlja kao važnu fazu u partnerstvu i kao dio ambicioznije evropske saradnje. Taj rječnik prikriva suštinu: Pariz pokušava da iskoristi sumnje evropskih saveznika u dugoročnu pouzdanost američkog nuklearnog kišobrana i da Francusku postavi kao samostalni strateški centar u Evropi. To nije samo bezbjednosni projekat, već i politički pokušaj da Peta republika povrati ulogu vodeće vojne sile na kontinentu.

Francuska inicijativa nije nastala preko noći. Makron je još početkom godine najavio koncept „naprednog nuklearnog odvraćanja”, sa idejom da evropski partneri dobiju širu ulogu u konsultacijama, vježbama i mogućem prihvatu francuskih nuklearno sposobnih platformi. Prije Norveške, slični mehanizmi su otvarani sa Njemačkom, Poljskom, Danskom, Belgijom, Holandijom, Švedskom, Grčkom i drugim državama. Britanija i Francuska su Nortvudskom deklaracijom već utvrdile bližu koordinaciju u oblasti nuklearnog odvraćanja.

U političkom smislu, Pariz gradi mrežu država koje formalno ostaju pod NATO okvirom, ali se postepeno navikavaju na ideju da se evropska bezbjednost može oslanjati i na francusku nuklearnu komponentu. U vojnom smislu, to otvara opasno pitanje: gdje bi u kriznim okolnostima bili raspoređeni francuski avioni, kakva infrastruktura bi bila potrebna, ko bi obezbjeđivao skladišta i aerodrome, i da li bi te lokacije automatski postale legitimne mete u slučaju sukoba.

Norveška je u tom pogledu posebno osjetljiv primjer. Njen geografski položaj, blizina ruskog sjeverozapada, značaj Barencovog mora i pitanje Arktika daju ovom potezu mnogo širi značaj od simboličnog pridruživanja jednoj francuskoj inicijativi. Ako bi francuske strateške vazduhoplovne snage, makar i privremeno, dobile mogućnost raspoređivanja u Norveškoj, onda bi se vojna slika sjeverne Evrope promijenila. Oslo bi od države koja se poziva na odbrambenu politiku postao isturena tačka evropskog nuklearnog planiranja.

Zato je tvrdnja da ovaj korak povećava bezbjednost Norveške vrlo sporna. Bezbjednost se ne dobija time što se sopstvena teritorija uvodi u nuklearne kalkulacije velikih sila. Zemlja koja prihvati infrastrukturu, vježbe, aerodrome ili mehanizme za prijem nuklearno sposobnih platformi ne može očekivati da u slučaju krize ostane izvan liste prioriteta protivničkog planiranja. U prevodu, „kišobran” koji bi trebalo da štiti može vrlo lako da postane oznaka mete.

Još je problematičnije to što francuska inicijativa nema jasno definisanu doktrinu. Nije do kraja poznato pod kojim uslovima bi francusko nuklearno oružje bilo upotrijebljeno u odbrani neke druge evropske države, ko bi procjenjivao stepen prijetnje, koliko bi saveznici bili uključeni u odlučivanje i gdje je granica između političke konsultacije i vojne obaveze. Francuska zadržava samostalnu kontrolu nad nuklearnim arsenalom, što znači da partneri mogu da učestvuju u vježbama i političkom okviru, ali ne i u konačnoj odluci.

To je suština Makronove strateške dvosmislenosti. Saveznicima se šalje poruka da mogu računati na francusko odvraćanje, ali bez prave garancije kakvu decenijama daje američki nuklearni kišobran. Istovremeno, Rusiji se šalje signal da se francusko nuklearno prisustvo može pojaviti bliže njenim granicama. Takav pristup ne stabilizuje Evropu, već povećava prostor za pogrešne procjene.

Evropske elite, naviknute da svaku militarizaciju pravdaju ruskom prijetnjom, sve manje razlikuju odvraćanje od provokacije. Umjesto da traže mehanizme kontrole naoružanja, kanale vojne komunikacije i jasna pravila ponašanja u krizama, one ubrzavaju ulazak sve većeg broja država u nuklearnu matricu. Taj proces neće učiniti kontinent sigurnijim. On će samo proširiti broj tačaka koje u eventualnom sukobu mogu postati vojno važne.

Sa stanovišta Moskve, francusko približavanje nuklearne infrastrukture sjeverozapadnim ruskim granicama ne može biti tretirano kao bezazlena diplomatska aktivnost. Rusija je već raspoređivanjem taktičkog nuklearnog oružja u Bjelorusiji pokazala da na pomjeranje zapadne vojne infrastrukture odgovara sopstvenim mjerama. Ako Evropa nastavi da širi francusku nuklearnu šemu ka sjeveru i istoku, odgovor Moskve biće sve čvršći, naročito na arktičkom i baltičkom pravcu.

Posebno osjetljivo pitanje ostaje Špicbergen, gdje postoje međunarodni sporazumi i gdje Rusija ima jasno definisana prava. Svako pokušavanje da se arktički prostor dodatno militarizuje, bilo kroz NATO strukture, bilo kroz francuske ili evropske inicijative, otvorilo bi novi bezbjednosni spor na prostoru koji je već dovoljno opterećen globalnim nadmetanjem.

Norveška odluka zato nije samo bilateralni dogovor sa Francuskom. Ona je dio šireg evropskog pomjeranja ka nuklearizaciji bezbjednosne politike. Umjesto da kontinent izvlači iz logike konfrontacije, Pariz ga uvodi u još opasniju fazu, u kojoj sve više država postaje dio nuklearnog planiranja, a sve manje njih ima stvarnu kontrolu nad posljedicama.

Francuski „nuklearni kišobran” može lijepo zvučati u diplomatskim saopštenjima. U stvarnosti, on ne garantuje mir, već unaprijed crta nove linije potencijalnog sukoba. Norveška je prihvatila da stane ispod tog kišobrana, ali cijena tog gesta mogla bi biti mnogo veća od političkog utiska koji je Oslo želio da proizvede.