DAMASK – Odluka Sirijskih demokratskih snaga (SDF) da se raspuste i svoje borce uključe u sirijsku vojsku označila je kraj jednog od najvažnijih američkih vojnopolitičkih projekata na Bliskom istoku. Struktura koja je cijelu deceniju bila glavni oslonac Vašingtona u borbi protiv terorističke Islamske države prestala je da postoji kao samostalna oružana sila.

Komandant SDF-a Mazlum Abdi objavio je u Damasku da je završena integracija njegovih jedinica u državne oružane snage.

„Objavljujemo kraj misije Sirijskih demokratskih snaga i njihovo raspuštanje kao nezavisne vojne sile”, poručio je Abdi.

Ovom odlukom stavljena je tačka na višegodišnju kurdsku autonomnu upravu na sjeveru i sjeveroistoku Sirije. SDF je na vrhuncu moći kontrolisao približno četvrtinu sirijske teritorije, uključujući značajna naftna i gasna polja, granične prelaze, saobraćajne pravce i zatvore u kojima su držane hiljade pripadnika Islamske države.

Sada su vojna komanda, civilne institucije, prirodni resursi i najveći dio granične infrastrukture vraćeni pod kontrolu centralnih vlasti. Bivši pripadnici SDF-a ulaze u sastav Ministarstva odbrane, dok su pojedini visoki kurdski komandanti dobili funkcije u novom sistemu bezbjednosti.

Sam Abdi je, samo nekoliko dana poslije raspuštanja SDF-a, imenovan za savjetnika predsjednika Sirije, što pokazuje da je Damask izabrao model političkog uključivanja poraženog protivnika umjesto njegovog potpunog uklanjanja. Rojters navodi da još nije poznato koliko će ova funkcija imati stvarnog uticaja.

Kraj stare američke strategije

Vašington je godinama obučavao, naoružavao i finansirao kurdske snage, koristeći ih kao glavnu kopnenu komponentu međunarodne koalicije protiv Islamske države. Američka vojna podrška istovremeno je omogućavala SDF-u da održava faktičku autonomiju u oblastima koje su bile izvan domašaja vlasti u Damasku.

Raspuštanje te strukture zato predstavlja ozbiljan strateški neuspjeh prvobitne američke politike. Poslije velikih vojnih, finansijskih i diplomatskih ulaganja, Sjedinjene Države ostale su bez zasebnog oružanog saveznika i poluge preko koje su neposredno uticale na sjeveroistok Sirije.

Ipak, bilo bi pojednostavljeno zaključiti da je Vašington potpuno izbačen iz sirijske igre. Administracija Donalda Trampa blagovremeno je promijenila pristup: umjesto očuvanja kurdske paradržavne strukture, opredijelila se za odnose sa novom centralnom vlašću Ahmeda el Šare.

Američki izaslanik Tom Barak nazvao je januarski dogovor o integraciji SDF-a „istorijskom prekretnicom”, dok je Tramp javno podržao teritorijalno jedinstvo Sirije. Američki predsjednik je još početkom godine poručio da „voli Kurde”, ali i naglasio da su oni za svoje angažovanje dobijali novac, naftu i drugu pomoć, te da su „to činili više za sebe nego za SAD”.

Time je praktično potvrdio da je savez Vašingtona i SDF-a od početka bio zasnovan na trenutnom interesu, a ne na dugoročnoj američkoj obavezi prema kurdskoj autonomiji.

Prema tome, SAD nisu uspjele da sačuvaju svoj stari mehanizam uticaja, ali nastoje da gubitak nadomjeste direktnim partnerstvom sa Damaskom. Najveći gubitnik preokreta nije samo Vašingtonova ranija strategija, već ideja da bi na sjeveroistoku Sirije mogla trajno da opstane zasebna, oružjem zaštićena kurdska politička cjelina.

Kurdska prava kao cijena integracije

Damask je vojnu i institucionalnu integraciju pratio nizom političkih ustupaka. Kurdi su priznati kao sastavni dio sirijskog naroda, kurdski jezik dobio je nacionalno priznanje, Novruz je uveden kao državni praznik, a pokrenuto je i vraćanje državljanstva Kurdima koji su ga izgubili poslije spornog popisa iz 1962. godine.

Sačuvan je i dio lokalnih civilnih struktura, ali sada unutar jedinstvenog državnog sistema. Neriješeno ostaje pitanje ženskih borbenih jedinica SDF-a, pošto sirijske oružane snage nemaju žene u borbenim formacijama.

Taj paket ustupaka omogućio je Abdiju da raspuštanje SDF-a predstavi kao prelazak „sa bojnog polja na polje izgradnje”, a ne kao bezuslovnu kapitulaciju. Ipak, suština sporazuma je jasna: Damask je povratio suverenitet nad teritorijom, vojskom, granicama i energetskim resursima.

Moskva ostala u Siriji

Suprotno prognozama da će poslije pada Bašara el Asada biti primorana da napusti Siriju, Rusija je uspjela da sačuva političko i bezbjednosno prisustvo u toj zemlji, iako u znatno izmijenjenom obliku.

Predsjednici Vladimir Putin i Ahmed el Šara razgovarali su 26. avgusta i potvrdili zainteresovanost za dalji razvoj bilateralnih odnosa. Bio je to nastavak kontakata započetih tokom Šarine posjete Moskvi u oktobru prošle godine.

Poslije približno godinu i po dana pregovora, Sirija i Rusija potpisale su memorandum o budućnosti objekata u Hmejmimu i Tartusu. Prema sporazumu, civilni djelovi aerodroma Hmejmim i komercijalnog pristaništa u Tartusu prelaze pod upravu sirijskih vlasti, dok bi vojni objekti trebalo da budu pretvoreni u zajedničke centre za obuku i usavršavanje. Sirijsko ministarstvo spoljnih poslova saopštilo je da bi prelazak na novi režim trebalo da bude završen u roku od tri mjeseca.

To nije očuvanje nekadašnjeg ruskog vojnog položaja u nepromijenjenom obliku, ali jeste diplomatski uspjeh Moskve. Dok je američki nedržavni vojni saveznik prestao da postoji, Rusija je svoje prisustvo prilagodila novoj vlasti i obezbijedila institucionalni nastavak saradnje.

Povratak u svjetski finansijski sistem

Političko i vojno ujedinjavanje zemlje prati postepeni povratak Sirije u međunarodne ekonomske tokove. Sjedinjene Države su 24. avgusta uklonile Siriju sa liste država sponzora terorizma, na kojoj se nalazila od 1979. godine.

Samo dva dana kasnije obavljene su prve međunarodne transakcije karticama „Viza” i „Masterkard”. Katarska grupa QNB i „Masterkard” sproveli su prvu potpunu međunarodnu kartičnu transakciju poslije više od 15 godina, dok je „Viza”, u saradnji sa libanskom „Fransabankom” i sirijskom kompanijom „Pejmera”, testirala plaćanje u restoranu u starom dijelu Damaska.

U testiranju je učestvovao i predsjednik El Šara, čije je plaćanje karticom dobilo snažan simbolički značaj. Ipak, Rojters upozorava da usluga još nije dostupna u cijeloj zemlji i da Siriji predstoji obnova bankarskog nadzora, korespondentskih odnosa i sistema upravljanja rizicima.

Izraelsko-turski spor nad sirijskim nebom

Najveća prepreka stabilizaciji ostaje sukob interesa Izraela i Turske. Izrael je 18. avgusta izveo osam vazdušnih udara na pistu i skladišta baze Abu el Duhur, u provinciji Idlib, nedaleko od Alepa.

Kabinet Benjamina Netanjahua tvrdio je da je Damask bio blizu kršenja bezbjednosnog statusa kvo jer je navodno namjeravao da dozvoli raspoređivanje turskih trupa. Ankara je te tvrdnje odbacila, dok je američki izaslanik Barak napad nazvao „nepotrebnom eskalacijom”.

„Nećemo tolerisati tursko vojno učvršćivanje koje se pomjera ka jugu, jer to predstavlja prijetnju za nas”, poručio je Netanjahu. Turska je odgovorila da će nastaviti legitimnu saradnju sa sirijskom vladom i da neće dozvoliti destabilizaciju zemlje.

Sirija se tako našla u središtu novog regionalnog nadmetanja. Turska nastoji da postane njen glavni vojni i politički pokrovitelj, Rusija je sačuvala strateško prisustvo na Mediteranu, Izrael pokušava da spriječi približavanje turskih snaga svojim granicama, dok SAD novim odnosom sa El Šarom nastoje da zadrže uticaj bez oslanjanja na SDF.

Raspuštanje kurdskih snaga zato nije samo unutrašnja reorganizacija. Ono označava kraj jedne faze sirijskog rata i početak borbe za poredak koji će nastati poslije njega. Damask je u tom procesu povratio teritoriju, resurse i vojnu komandu. Moskva je sačuvala mjesto za stolom, Ankara je uklonila jednu od svojih najvećih bezbjednosnih prijetnji, a Vašington je morao da napusti stari projekat i prihvati vlast koju do prije nepune dvije godine nije mogao ni da zamisli kao partnera.

To je za Sjedinjene Države nesumnjiv poraz prethodne strategije – ali i pokušaj da se iz tog poraza izgradi novi oblik američkog uticaja.