Raspoređivanje iranskih lakih dizel-električnih podmornica klase „Gadir” u zoni Ormuskog moreuza ponovo je skrenulo pažnju vojnih analitičara na jedno od najosjetljivijih pitanja savremenog pomorskog ratovanja: koliko male, tihe i teško uočljive podmornice mogu da ugroze velike površinske sastave, uključujući američke udarne grupe nosača aviona.

Prema dostupnim zapadnim procjenama, „Gadir” je klasa mini-podmornica prilagođena plitkim vodama Persijskog zaliva, a njen dizajn se najčešće dovodi u vezu sa sjevernokorejskom tehnologijom i podmornicama tipa „Jono”.

Iranske vlasti ove podmornice predstavljaju kao jedan od oslonaca svoje asimetrične pomorske strategije. Njihova vrijednost nije u sposobnosti da vode klasičan dugotrajan podmornički rat na otvorenom moru, već u mogućnosti da u uskom, prometnom i akustički složenom prostoru Ormuskog moreuza nametnu visok stepen rizika mnogo nadmoćnijem protivniku. U takvom okruženju i ograničena platforma, ukoliko je dobro maskirana i pravilno upotrijebljena, može da primora protivnika na sporo kretanje, pojačano izviđanje, veće angažovanje protivpodmorničkih snaga i oprezniji izbor ruta.

Prema podacima koji se u zapadnim vojnim analizama najčešće navode, Iran raspolaže sa najmanje četrnaest do dvadesetak podmornica ove klase, dok se broj operativno raspoloživih plovila razlikuje od procjene do procjene. „Gadir” je mala dizel-električna podmornica, sa malobrojnom posadom i ograničenim dometom, ali je upravo zbog dimenzija i namjene prilagođena djelovanju u plitkom moru, blizu obale i u prostoru gustog civilnog i vojnog saobraćaja. Pojedini izvori navode da može da nosi torpeda, mine i, prema iranskim tvrdnjama, protivbrodske rakete koje se lansiraju iz podvodnog položaja.

Iskustva američke mornarice sa savezničkim dizel-električnim podmornicama na vježbama pokazuju zašto se ova prijetnja ne može olako odbaciti. Australijske podmornice klase „Kolins”, švedske podmornice, kao i podmornice čileanske i japanske mornarice, u više navrata su tokom simuliranih sukoba pokazale da dobro obučena posada na tihoj konvencionalnoj podmornici može da napravi ozbiljan problem i tehnološki nadmoćnijem protivniku. Ti rezultati, naravno, ne predstavljaju dokaz da bi se isto ponovilo u stvarnom ratu, ali su dovoljni da potvrde staro pravilo podmorničkog ratovanja: u plitkim, bučnim i geografski ograničenim vodama prednost nije uvijek na strani većeg i skupljeg sistema.

Posebno su zanimljiva iskustva iz vježbi američke i australijske mornarice. Podmornice klase „Kolins” su, prema izvještajima iz vojnih krugova, tokom više simuliranih scenarija uspijevale da se približe američkim ratnim brodovima i da postignu „pogotke” u uslovima vježbe. Slične ocjene iznosio je i američki viceadmiral Kirkland Donald, koji je 2004. godine ukazao da je švedska dizel-električna podmornica „Haland” tokom vježbi pokazala koliko je teško otkriti dobro izgrađenu, dobro održavanu i dobro vođenu konvencionalnu podmornicu.

Za američku mornaricu problem u Ormuskom moreuzu nije samo tehničke prirode. Taj prostor je jedan od najvažnijih svjetskih pomorskih tjesnaca, sa velikim prometom tankera, trgovačkih brodova, patrolnih plovila i vojnih jedinica. U takvom okruženju sonarska slika je složena, a razlikovanje stvarne prijetnje od buke, lažnih tragova i prirodnih smetnji postaje daleko zahtjevnije nego u dubokim okeanskim vodama. Zato male dizel-električne podmornice, iako pojedinačno ograničene, mogu imati nesrazmjerno veliki operativni efekat.

Iran, pritom, ne mora da ostvari klasičnu pomorsku nadmoć da bi postigao politički i vojni cilj. Dovoljno je da stvori uvjerenje da je prolaz kroz moreuz rizičan, da bi se povećali troškovi osiguranja, usporio saobraćaj, pojačalo vojno prisustvo i otvorila mogućnost za incidente. Upravo u tome je suština iranske strategije odvraćanja na moru: ne u direktnom nadmetanju sa američkim nosačima aviona, već u stvaranju uslova u kojima bi svaki prolazak velikog sastava kroz uski pomorski koridor zahtijevao skupu i složenu operaciju obezbjeđenja.

Ipak, sposobnosti iranskih posada ostaju jedan od ključnih nepoznatih faktora. Jedno je imati platformu prilagođenu plitkim vodama, a drugo je upotrijebiti je u uslovima realnog sukoba protiv mornarice koja raspolaže velikim iskustvom, snažnom avijacijom, podmornicama na nuklearni pogon, bespilotnim sistemima i razvijenim protivpodmorničkim kapacitetima. Zato se iranske mini-podmornice ne mogu predstavljati kao oružje koje samo po sebi mijenja odnos snaga, ali se ne mogu ni potcijeniti kao simbolična ili zastarjela prijetnja.

Najrealnija procjena je da „Gadir” ne predstavlja sredstvo za otvoreni sudar sa američkom flotom, već oružje za zasjedu, ometanje, pritisak i povećanje cijene svake operacije u Ormuskom moreuzu. Ukoliko bi došlo do direktne konfrontacije, njegova uloga bila bi dio šireg iranskog sistema odbrane obale, koji uključuje rakete, mine, bespilotne letjelice, brze čamce i obalske osmatračke sisteme. Upravo ta kombinacija, a ne sama podmornica, predstavlja glavni izazov za američku mornaricu.

Zbog toga raspoređivanje podmornica klase „Gadir” ima značaj koji prevazilazi njihovu veličinu i tehničke mogućnosti. Ono pokazuje da Iran nastoji da Ormuski moreuz pretvori u prostor stalne neizvjesnosti, u kojem i najmoćnija mornarica svijeta mora da računa sa jeftinim, skrivenim i teško predvidivim sredstvima. Za Vašington to znači da svaka operacija u Persijskom zalivu mora biti planirana ne samo kao demonstracija sile, već i kao složena protivpodmornička i protivminska misija u jednom od najnepovoljnijih pomorskih okruženja na svijetu.