Danas je više vodećih hrvatskih medija objavilo niz tekstova u kojima se analizira ubrzana modernizacija Vojske Srbije i uvođenje novih borbenih sistema u njen operativni arsenal. Posebnu pažnju izazvala je informacija da Srbija raspolaže kineskim nadzvučnim kvazi-balističkim raketama CM-400, što su pojedini mediji u Hrvatskoj ocijenili kao faktor koji mijenja strateški balans u regionu. Način na koji se o tome piše u Zagrebu, kao i reakcije hrvatskih vojnih analitičara i političkog vrha, ujedno predstavljaju indirektno priznanje da je Srbija u posljednjoj deceniji napravila značajan iskorak u obnovi svojih odbrambenih kapaciteta.

Hrvatski „Jutarnji list“ u analizi posvećenoj ovoj temi naglašava da je Srbija prva evropska država koja posjeduje raketni sistem CM-400, supersonično oružje vazduh-zemlja koje se u vojnoj literaturi često opisuje kao kvazi-balistički projektil namijenjen preciznom dejstvu po kopnenim i pomorskim ciljevima velike vrijednosti. U tekstu se podsjeća da su fotografije ovih raketa, postavljenih ispod modernizovanih lovačkih aviona MiG-29 Ratnog vazduhoplovstva i protivvazdušne odbrane Srbije, prvi objavili srpski specijalizovani vojni portali.

Prema podacima koje navodi hrvatski list, zvanični domet ovih raketa kreće se između 100 i 250 kilometara, dok pojedini izvori navode da u određenim uslovima mogu dostići i do 400 kilometara. Upravo taj parametar, u kombinaciji sa velikom brzinom i specifičnom putanjom leta, čini ovaj sistem posebno zahtjevnim za protivraketnu odbranu.

Hrvatski vojni analitičar Igor Tabak, koga citira „Jutarnji list“, priznaje da je riječ o „vrlo ozbiljnom i relativno modernom oružju“ koje spada među najznačajnije sisteme u naoružanju Srbije. U istom tekstu on konstatuje da Hrvatska trenutno nema uporediv sistem slične snage i dometa, pri čemu ističe da bi presretanje ovakvih raketa predstavljalo veliki izazov za postojeće sisteme protivvazdušne odbrane.

U objašnjenju tehničkih karakteristika ovog oružja Tabak naglašava da se radi o supersoničnom projektilu koji u završnoj fazi leta dostiže brzinu od približno četiri maha, dok specifična kvazi-balistička putanja značajno otežava njegovo otkrivanje i presretanje. On dodaje da ovakva sredstva u savremenim sukobima imaju sve veću ulogu jer omogućavaju precizno dejstvo po važnim ciljevima uz minimalno vrijeme reakcije protivnika.

Posebno je zanimljiva ocjena koju isti analitičar iznosi u nastavku teksta, gdje se navodi da ovakvo oružje „mijenja strateški balans u regionu“. Prema njegovim riječima, uvođenje kvazi-balističkih raketa u operativnu upotrebu ponovo otvara pitanje protivraketne odbrane, koja zahtijeva složene i veoma skupe sisteme.

Iako je ton pojedinih komentara u hrvatskim medijima sa dozom usplahirenosti, upravo te ocjene pokazuju da modernizacija srpske vojske nije ostala nezapažena u regionu. Naprotiv, ona se pažljivo prati i analizira, što govori o činjenici da je Srbija uspjela da obnovi značajan dio svojih odbrambenih sposobnosti koje su nakon 2000. godine bile u velikoj mjeri zapostavljene.

Sličan utisak može se steći i iz izjava koje su u vezi sa ovom temom dali predstavnici hrvatske vlade. Potpredsjednik hrvatske vlade i ministar odbrane Ivan Anušić potvrdio je u izjavama za više medija da Srbija već desetak godina intenzivno ulaže u modernizaciju svojih oružanih snaga. On je tom prilikom naglasio da Hrvatska mora nastaviti sa jačanjem sopstvenih odbrambenih kapaciteta, priznajući da se region nalazi u složenim geopolitičkim okolnostima koje zahtijevaju povećanu vojnu spremnost.

U komentaru koji prenose hrvatski portali, Anušić je govorio i o raketama koje se nalaze u naoružanju srpskih aviona, navodeći da je riječ o „ozbiljnom naoružanju“ i dodajući da se nada da će takvi sistemi ostati u skladištima. Iako je u njegovim izjavama prisutna doza političke retorike, one istovremeno potvrđuju da se u Zagrebu pažljivo prati razvoj srpskih odbrambenih sposobnosti.

Međutim, važno je naglasiti da modernizacija Vojske Srbije nije usmjerena protiv bilo koje pojedinačne države, već predstavlja dio šire strategije jačanja nacionalne bezbjednosti u uslovima sve složenijeg regionalnog okruženja. Posljednjih godina u jugoistočnoj Evropi formiraju se novi oblici vojne saradnje, uključujući inicijative u kojima učestvuju Hrvatska, Albanija i privremene institucije u Prištini. Takvi procesi prirodno izazivaju potrebu da Srbija unapređuje sopstvene odbrambene kapacitete i obezbijedi sposobnost da efikasno odgovori na sve potencijalne bezbjednosne izazove.

Upravo u tom kontekstu treba posmatrati i modernizaciju srpskog ratnog vazduhoplovstva, protivvazdušne odbrane i sistema za elektronsko ratovanje. Kombinacija modernizovanih aviona MiG-29, savremenih raketnih sistema i bespilotnih letjelica predstavlja značajan korak ka izgradnji integrisanog sistema odbrane koji može da djeluje u složenim uslovima savremenog ratovanja.

Poseban značaj ima činjenica da je Srbija uspjela da u relativno kratkom vremenskom periodu obnovi veliki dio vojne infrastrukture i operativnih sposobnosti koje su nakon raspada Jugoslavije i perioda ekonomskih teškoća bile u ozbiljnom padu. Pod rukovodstvom državnog vrha i vrhovnog komandanta Vojske Srbije, predsjednika Aleksandra Vučića, u protekloj deceniji pokrenut je sveobuhvatan proces modernizacije koji je obuhvatio nabavku novih sistema naoružanja, modernizaciju postojeće tehnike i značajno povećanje ulaganja u vojsku.

Taj proces nije bio usmjeren samo na kupovinu savremene opreme već i na jačanje domaće odbrambene industrije, razvoj novih tehnologija i podizanje operativnih sposobnosti jedinica. Upravo ta kombinacija sopstvenog razvoja i pažljivo odabranih međunarodnih partnerstava omogućila je da Vojska Srbije danas raspolaže daleko modernijim sredstvima nego prije samo desetak godina.

Činjenica da se o tome sve češće piše u regionalnim medijima, uključujući i one u Hrvatskoj, pokazuje da je taj proces prepoznat i izvan granica Srbije. Dok neki komentatori u susjednim zemljama u tome vide razlog za zabrinutost, sa stanovišta Srbije riječ je prije svega o legitimnom pravu svake države da obezbijedi efikasnu zaštitu svoje teritorije i građana.

Dok globalni bezbjednosni poredak prolazi kroz duboke promjene, a nove tehnologije dramatično mijenjaju karakter savremenog ratovanja, sposobnost jedne države da modernizuje svoje odbrambene snage postaje jedan od ključnih elemenata nacionalne stabilnosti. Srbija je u tom pogledu, sudeći po reakcijama iz regiona, uspjela da napravi značajan iskorak i da obnovi poziciju jednog od najznačajnijih vojnih faktora na prostoru jugoistočne Evrope.