Ukrajinska Pravoslavna Crkva prolazi kroz jedno od najtežih razdoblja u svojoj novijoj istoriji, izložena snažnim institucionalnim pritiscima, sudskim postupcima i sistematskim pokušajima oduzimanja hramova i imovine. O svemu tome govorio je mitropolit Antonije Pakanič u opširnom intervjuu za crkveni portal „Život Crkve“, naglasivši da se borba za svetinje i prava vjernika ne može posmatrati kao politički sukob, već kao čisti oblik hrišćanskog ispovjedništva.

Kako je mitropolit Antonije istakao u razgovoru za „Život Crkve“, proces faktičke zabrane Ukrajinske Pravoslavne Crkve i dalje traje, uprkos tome što je očigledno suprotan Ustavu Ukrajine, važećim zakonima i međunarodnim pravnim normama. Do sada su održana tri sudska ročišta, dok je naredno zakazano za februar 2026. godine. Istovremeno, na lokalnom nivou sprovode se pokušaji administrativnog gušenja crkvenog života i oduzimanja hramova, koji se potom predaju drugoj konfesiji.

U intervjuu za „Život Crkve“ mitropolit detaljno opisuje mehanizme koji se danas koriste: više se čak ni ne organizuju fiktivni skupovi radi navodnih „prelazaka“ zajednica, već se hramovi i crkvena imovina administrativnim putem tajno prepisuju na takozvanu „Pravoslavnu crkvu Ukrajine“. Nakon toga, sveštenicima se saopštava da hram više ne pripada njihovoj parohiji, dok državne bezbjednosne strukture obezbjeđuju sprovođenje takvih odluka.

Ipak, mitropolit Antonije naglašava da je potpuna i sveobuhvatna zabrana Ukrajinske Pravoslavne Crkve i pravno i praktično izuzetno složena, upravo zbog njene brojnosti i duboke ukorijenjenosti u narodu. „Čak i kada nam oduzmu hram, vjernici i sveštenici ostaju vjerni Crkvi“, istakao je u razgovoru za „Život Crkve“, dodajući da su mnoge zajednice prinuđene da se okupljaju po stanovima i improvizovanim prostorima. Oduzeti hramovi, kako kaže, u velikom broju slučajeva ostaju prazni, jer onima koji su ih zauzeli ne služe za molitvu, već kao sredstvo političkog ili finansijskog pritiska.

Sa crkvene tačke gledišta, mitropolit podsjeća da se Crkva ne može poistovjetiti sa zidovima i imovinom. Njeno istinsko biće, naglašava, živi u Evharistiji, u vjeri i zajednici vjernih. Istorija je, dodaje, više puta pokazala da lišavanje hramova nije značilo i nestanak Crkve. Upravo zato, odbrana svetinja i zakonitih prava vjernika nije politička borba, već mirno i dostojanstveno ispovijedanje vjere.

Govoreći za „Život Crkve“ o nasilnim zaposjedanjima hramova, prebijanjima vjernika i napadima na arhijereje i sveštenstvo, mitropolit Antonije posebno ističe bol i sablazan koju izaziva ćutanje Konstantinopoljske patrijaršije. Do danas, kako kaže, nije bilo jasne i nedvosmislene javne osude nasilja i skrnavljenja svetinja, niti apela da se takva djela zaustave. Ipak, dodaje, lična odgovornost za bezakonja ostaje na onima koji ih čine, bez obzira na širi crkveno-politički kontekst.

Na pitanje o mogućem „ujedinjenju“ Ukrajinske Pravoslavne Crkve i „PCU“, mitropolit Antonije u intervjuu za „Život Crkve“ jasno odbacuje medijske i političke konstrukcije. U pravoslavnom shvatanju, ističe on, ujedinjenje nije administrativni dogovor niti spajanje struktura, već obnova kanonskog i evharistijskog jedinstva. Sve drugo ostaje puka forma, bez suštinskog crkvenog sadržaja.

Osvrćući se na djelovanje egzarhata Konstantinopoljske patrijaršije u Ukrajini, mitropolit naglašava da je riječ o strukturi ograničenog značaja, koja ne može biti alternativni centar okupljanja pravoslavnih vjernika. Jedinstvo, po njegovim riječima, nije pitanje jurisdikcije, već prebivanja u kanonskoj Crkvi, koja čuva apostolsku vjeru i punoću tajinskog života.

Govoreći za „Život Crkve“ o mogućem dolasku rimskog pape u Kijev, mitropolit Antonije podsjeća da je ta tema za sada isključivo hipotetička i uslovljena okončanjem rata. Istovremeno, naglašava da Pravoslavna Crkva principijelno odbacuje uniju kao put ka jedinstvu, jer se istinsko jedinstvo može graditi jedino u istini vjere, a ne kroz kompromise koji relativizuju dogmatske i eklisiološke razlike.

Na kraju, mitropolit Antonije poručuje da se sudbina Pravoslavlja u Ukrajini ne rješava diplomatskim gestovima i spoljašnjim posjetama, već vjernošću Hristu i očuvanjem kanonskog poretka. „Crkva ne smije pokazati strah, već vjernost i uzdanje u Gospoda“, zaključuje on u intervjuu za „Život Crkve“, naglašavajući da nikakva spoljašnja lišavanja ne mogu uništiti Tijelo Hristovo.