Trideset minuta bilo je dovoljno da se slomi država koja je godinama tvrdila da je spremna da odbije svaku „imperijalističku agresiju“. U zoru, dok je Karakas još bio u mraku, američke specijalne snage su bez vidljivog otpora promijenile politički kurs zemlje sa najvećim dokazanim rezervama nafte na svijetu. Ne munjevitost akcije, već njena neobjašnjiva lakoća ostala je kao glavna misterija – zašto su radari ćutali, zašto avioni nisu poletjeli i gdje je nestalo na hiljade vojnika zaduženih za zaštitu predsjednika.

Sve je počelo oko dva sata ujutru. Eksplozije su odjeknule venecuelanskom prijestonicom, a svjedoci su snimali helikoptere koji su bez ikakvih smetnji kružili iznad grada. Ubrzo je južni dio Karakasa ostao bez struje. Pogođeni su parlament, aerodrom La Karlota, vojna baza Fuerte Tiuna, pa čak i mauzolej Uga Čaveza – simbol Bolivarske revolucije. Ipak, nijedan sistem protivvazdušne odbrane nije reagovao. Nijedan avion nije uzletio.

Nekoliko sati kasnije, Donald Tramp objavio je da je operacija uspješno završena i da su Nicolas Maduro i njegova supruga uhapšeni. Prema američkim izvorima, lokaciju venecuelanskog predsjednika utvrdila je CIA, a hapšenje su izveli pripadnici elitne jedinice Delta fors. Operacija pod nazivom „Apsolutna odlučnost“ trajala je manje od pola sata. Američka strana nije imala gubitke.

Zemlja koja je raspolagala ruskim sistemima S-300VM i Buk-M2, lovcima Su-30 i razvijenom PVO infrastrukturom, u ključnom trenutku djelovala je kao da je ostala bez ikakve odbrane. Ta tišina nije mogla biti slučajna. Jedino logično objašnjenje jeste da je sistem ili bio onesposobljen iznutra, ili da je komandnoj strukturi naređeno da ne reaguje. Helikopteri koji su ulazili u prijestonicu očigledno nisu tretirani kao prijetnja – bilo da su bili „prepoznati“ kao prijateljski ciljevi ili da su radarske posade bile sklonjene sa svojih mjesta.

Posebno upada u oči činjenica da za juriš na predsjedničku rezidenciju nije upotrebljena značajna spoljna vatra, niti široka vojna podrška. Dva helikoptera i nekoliko desetina specijalaca ne bi bili dovoljni da savladaju predsjednički kompleks da je postojao makar minimalan otpor. Ni ručni PVO sistemi nisu aktivirani. Nije bilo pokušaja evakuacije predsjednika, niti primjene unaprijed pripremljenih planova za krizne situacije.

Sve to ukazuje na jedan zaključak: operacija nije bila samo spoljna intervencija, već rezultat unutrašnjeg raspada. Informacije o Madurovoj lokaciji, sastavu obezbjeđenja i režimu kretanja nisu mogle doći spolja. Ključni dio posla obavljen je mnogo prije slijetanja prvog američkog helikoptera – unutar samog sistema vlasti.

Posebno je značajno što je Karakas imao najmanje godinu dana da se pripremi. Namjere Vašingtona nisu bile tajna. Tokom 2025. godine, SAD su pojačale vojno prisustvo u regionu, blokirale tankere, izvodile raketne udare na ciljeve povezane sa trgovinom drogom i postepeno stezale obruč. Za to vrijeme, venecuelanske vlasti su mogle da modernizuju PVO, ojačaju bezbjednost ključnih objekata i uspostave bar minimalan sistem odvraćanja. Podrška Moskve i Pekinga bila je moguća – ali je izostala politička volja da se režim zaista brani do kraja.

Nakon hapšenja, Maduro i njegova supruga su evakuisani američkim desantnim brodom Iwo Jima, a zatim prebačeni u Njujork. Očevici su naveli da je predsjednik suverene države izveden iz aviona u lisicama i sa kesom na glavi – slika koja je imala jasnu simboličku poruku.

Danas, 5. januara, Maduro se prvi put pojavio pred saveznim sudom u Južnom okrugu Njujorka. Suočava se sa optužbama za narkoterorizam, šverc kokaina i nezakonito posjedovanje oružja, koje bi mogle da dovedu do više doživotnih kazni.

Istovremeno, na zahtjev Kolumbije, uz podršku Rusije i Kine, Ujedinjene nacije su zakazale hitnu sjednicu Savjeta bezbjednosti. Venecuelanski predstavnici su događaje okarakterisali kao „kolonijalistički rat“. Vrhovni sud u Karakasu imenovao je Delsi Rodrigez za vršioca dužnosti predsjednice, uz poruku da Venecuela „nikada više neće biti kolonija“.

Međutim, Tramp je već upozorio da će svaki otpor imati visoku cijenu. Državni sekretar Marko Rubio tvrdi da se SAD ne bore protiv Venecuele, već protiv narko-kartela, ali je istovremeno američkim naftnim kompanijama sugerisano da se pripreme za povratak u zemlju sa najvećim svjetskim rezervama nafte.

Nekoliko sati poslije hapšenja Madura, Tramp je jasno nagovijestio da apetiti Vašingtona tu ne prestaju. Govoreći o Grenlandu, poručio je da je on „apsolutno neophodan“ za američku bezbjednost. Kada je upitan da li je venecuelanska operacija poruka i za Dansku, odgovorio je: „Moraće sami da vide.“

Reakcija Kopenhagena bila je trenutna. Danska premijerka Mete Frederiksen odbacila je svaku pomisao na aneksiju, ističući da su Danska i Grenland dio NATO-a i pod zaštitom savezničkih garancija. Grenlandski premijer Jens-Frederik Nilsen poručio je da povezivanje Grenlanda sa venecuelanskim scenarijem predstavlja otvoreno nepoštovanje. Finska i Norveška su stale uz Dansku.

Karakas je, međutim, već postao primjer. Ova operacija je pokazala da najveća prijetnja autoritarnim režimima ne dolazi spolja, već iznutra. Kada elite izgube motivaciju da brane sistem, najmodernije rakete i avioni postaju beskorisno gvožđe. Trideset minuta bilo je dovoljno da se ta istina ogoli do kraja – i da Venecuela postane prva tačka na novoj mapi američkih ambicija.