Objava Pravoslavnog bratstva „Sveti Arsenije“ iz Danilovgrada, u kojoj se najavljuje ciklus predavanja za Božićni post, naizgled djeluje kao uobičajena duhovna aktivnost lokalne pravoslavne zajednice. Međutim, upravo taj naizgled nevini plakat otkriva mnogo dublje i ozbiljnije procese koji se godinama tiho odvijaju izvan znanja i blagoslova crkvenog vrha.

Na jednom mjestu, u organizaciji jednog bratstva koje već dugo izaziva pažnju i nedoumice, našli su se ljudi čiji su se javni nastupi i stavovi doskoro razilazili skoro do nepomirljivosti. Njihovo sadašnje zajedničko pojavljivanje možda bi se moglo protumačiti kao zdravi čin crkvenog jedinstva - da nije jednog važnog detalja: sve ih, ma koliko različiti bili, spaja isti odnos prema Patrijarhu i vrhu Srpske pravoslavne crkve.

 

Bratstvo koje „ujedinjuje“ one što su se do juče napadali


Nije slučajno što se ovaj program odvija upravo pod okriljem bratstva „Svetog Arsenija“. Svi koji prate duhovna kretanja u Crnoj Gori znaju da ovo bratstvo odavno nije samo bogomoljačko udruženje, nego struktura koja ima svoju unutrašnju dinamiku, uticaj i ambiciju. A oni koji znaju malo više - znaju i to da se upravo preko ovakvih „duhovnih događaja“ testira puls za poruke koje bi teško prošle u zvaničnim crkvenim institucijama.

Zato nije iznenađujuće što se na ovoj najavi zajedno nalaze protojerej-stavrofor Gojko Perović i Vladimir Dimitrijević - dvojica čiji su se putevi nekad ukrštali tako što su jedan drugoga optuživali za sve, od modernizma do crkvenog separatizma. Danas su u zajedničkom programu, dijele prostor, dijele scenu i šalju zajedničku poruku.

Šta ih je ujedinilo?


Do juče je Vladimir Dimitrijević žestoko napadao Gojka Perovića kao predstavnika „umjerene“ linije u Crnoj Gori. Do juče je Perović bio personifikacija onoga što je Dimitrijeviću smetalo u duhovnom životu Mitropolije crnogorsko-primorske. S druge strane, i Dimitrijević je bio otvorena meta krugova bliskih Gojkovim slušaocima.

Danas, međutim, evo ih zajedno. I to ne bilo gdje, nego u Danilovgradu, u organizaciji bratstva koje već duže vrijeme igra ulogu paracrkvene pozornice.

Šta je promijenilo njihove odnose? Zajednički odnos prema Patrijarhu Porfiriju i cjelokupnom duhovnom kolosjeku Srpske crkve.

U vremenu kad Crkva poziva na mir, jedinstvo, liturgijsko sabranje i molitveni kontinuitet, različite grupacije koje inače nemaju ništa zajedničko pronalaze zajednički jezik samo na jednoj tački - na protivljenju onome što dolazi od vrha SPC.

I tu dolazimo do suštine, ko i kako upravlja bratstvom „Sveti Arsenije“?

Već godinama upozoravam da Pravoslavno bratstvo „Sveti Arsenije“ nije samo grupa vjernika, nego da je postalo instrument u rukama nedobronamjernih pojedinaca koji imaju svoje agende, često mimo blagoslova Crkve. Na to sam ukazivao i ranije, a ova najnovija najava to ponovo potvrđuje.

Ivan Bulatović, poznat kao Kokot, nije nikakva sporedna figura. Njegova uloga u kreiranju programa, u pozivanju gostiju i u artikulaciji poruka koje se šalju sa ovih skupova odavno je predmet opravdane pažnje. Odavno se vidi da bratstvo služi kao prostor za isprobavanje novih linija uticaja, a ne kao mjesto sabornosti i duha Svetoga Arsenija Sremca.

A veoma dobro znamo da bez Gojka Perovića, koji ima snažnu poziciju u javnom miljeu, ovakve aktivnosti ne bi imale ni legitimitet ni publiku. I upravo zato se stiče utisak da Perović, direktno ili indirektno, svojim prisustvom i autoritetom otvara prostor Ivanu Bulatoviću da nastavi praksu u kojoj bratstvo služi kao paradiskretna scena za poruke koje ne bi mogle biti izgovorene u hramovima.

U Danilovgradu se „miri“ ono što je do juče bilo suprotstavljeno


Ovo nije pomirenje u Hristu. Nije ni duhovni razgovor radi suzbijanja sukoba. Ovo je sinhronizacija onih koji su na različite načine našli zajednički interes da kritikuju ili potkopaju politiku vrha Srpske crkve.

To je jedini zajednički imenitelj. I zato se ovaj program ne može tumačiti kao duhovni ciklus, nego kao javna poruka da se u Crnoj Gori, mimo svetosavskog i liturgijskog okvira, stvaraju alternativni centri uticaja.

Upravo zato je važno ovo reći jasno i glasno, bez straha, bez uvijanja. Ovdje se ujedinjuju oni koji su se juče optuživali, napadali i negirali. To je znak da ih danas spaja nešto drugo - odnos prema Patrijarhu i prema poretku Crkve.

Crkva je jedna. Alternativni centri to nikada neće biti.

Vjerni narod Crne Gore nije slugujući ni Gojku Peroviću, ni Vladimiru Dimitrijeviću, ni Ivanu Bulatoviću. On je vjeran Svetom Savi, Hristovoj Crkvi i kanonskom poretku koji je jedini garant jedinstva.

Sve što ide mimo toga - bilo na plakatima, bilo na paralelnim tribinama, bilo pod maskom „duhovne obnove“ - opasan je put koji vodi u podjele.

A taj put, u ovom slučaju, počinje u Danilovgradu, a završava tamo gdje je svaki paracrkveni pokret do sada završavao - u raskolu od zdravog korpusa Crkve i u urušavanju duhovnog autoriteta.

Crkva je jedna.

Sve ostalo su eksperimenti.