Trojica samoproglašenih „pomiritelja“ — protojerej-stavrofor Gojko Perović, crnogorski aktivista za ljudska prava Aleksandar Saša Zeković i građanistički Vojin Grubač — izašli su sa zajedničkim saopštenjem u kojem, „grleći se“ u opštim mjestima, pokušavaju da se pretpostave cijelom društvu i relativizuju ključne teme u Crnoj Gori. Tonom moralnog tutorstva, uz pažljivo upakovan rečnik, pokušavaju da trasiraju put ka amneziji i anasteziranju srpskog naroda u Crnoj Gori.

Njihova poruka svodi se na mantre o razgovaranju, humanizovanju „druge strane“, kako bi „svi dobro došli“. Lijepo zvuči ali bez elementarne istine i sa odvratnom scenografijom. U Crnoj Gori se možemo pomiriti brzo, ali samo na istini koju jedna strana uporno neće da prihvati.

Ključna, izbjegnuta tema je 21. maj. Crna Gora je tog dana proglašena nezavisnom na referendumu koji su organizovali lupeži, oni koji su godinama određivali pravila u svoju korist, a kad takvi lupeži nešto organizuju, rezultat je — unaprijed pokradeni referendum. To je politička činjenica prvog reda, a ne bilješka u fusnoti saopštenja. Prvo istina, pa razgovor. Ne obrnuto.

Najdelikatniji dio saopštenja jeste potpis sveštenika SPC Perovića. Ko je i u čije ime ovlastio protojereja-stavrofora Gojka da svojim imenom daje crkveni legitimitet političkoj platformi koja mir gradi na izjednačavanju uzroka i posljedica? Je li ovo nesmotreno utapanje u građanistički aktivizam, ili svjesno stavljanje pečata Crkve na tekst koji preskače ključne istine? Vjernici i javnost zaslužuju jasan odgovor.

Ova "trojka" kaže: „Suština je da se razgovara… tako se humanizuje druga strana.“ Dijalog je nužan momci ali nije sam sebi svrha. Razgovor bez kriterijuma istine postaje alibi da se ništa ne izgovori do kraja. Gdje su u njihovom tekstu jasno imenovane izborne manipulacije, institucionalna diskriminacija, dvostruki aršini prema Srbima i SPC? Nema ih. A bez toga, „dijalog“ je samo fina riječ za odlaganje istine.

Autori saopštenja se pozivaju na „demokratizaciju sjećanja“ i „nenavijačko sagledavanje prošlosti“, ali u paketu koji pažljivo niveliše sve: i borbu protiv okupatora, i komunističke zločine, i poslijeratne progone, i današnju diskriminaciju. Ekipo potpisnička, morate da znate da istorija nije salonska rasprava nego arhiv stratišta, neisplakanih grobova i nerazriješenih nepravdi — uključujući i one koje su se nad Srbima i SPC dešavale do juče. Ko to ne vidi, taj ne miri, nego prikriva, pa u tom smislu se odmah batalite krupnih piskaranja.

Poziv Vladi da obrazuje komisiju za identifikaciju prikrivenih grobnica može imati smisla. Ali komisije ne smiju postati paravan da se zaobiđe suština sadašnjeg spora - ko je od Crne Gore pravio privatni projekat i ko je danas spreman da za to preuzme odgovornost. Bez tog odgovora i najbolja komisija ostaje tehničko tijelo bez moralne težine.

Simbolički, među potpisnicima nema srpskog uveta. Upravo zato njihova „unutrašnja integracija“ ispada integracija bez onih koji najviše trpe kad se istina razvodnjava. A ako se već dijeli moralni kapital, zašto u „dijalogu“ nema onih čija su prava i identitet godinama bili meta?

A kad već nastupaju u duhu „21. maja“, prirodno je pitanje gdje je u cijeloj priči Ljubo Filipović? Ako je ovo koncert crnogorske građanističke ljubavi, čudno je što jedan od glavnih nacionalnih solista nije na spisku. Ili je, možda, to bratstvo uvijek tu i na vezi, samo se povremeno izvodi na scenu.

Sve je na svom mjestu za glanc, umjeren ton, pažljivo birane riječi, poruke pomirenja. Ali sve ovo mi više liči na estetiku poziranja, a pomirenje nije foto-sesija i traži da se jasno kaže ko je šta učinio, ko je diskriminisao, ko je krao, ko je manipulisao — i da se za to zatraži oprost. Bez toga, „zagrljaji“ su samo za naslovnicu onih portala koji su ovo saopštenje jedva dočekali pa da okače ova tri pametara.

Teška srca, ali valja priznati da je Zeković među trojicom ponajbolji, on odavno artikuliše temu ljudskih prava i nagoni na crnogorsku vodenicu, za razliku od ove druge dvije šeprtlje. To što najčešće bude prećutana perfidnost ove ekipe, ali i oko nje, ne znači da im to daje za pravo da saopštenjima prave most preko istine, bez insistiranja da se ona kaže naglas, makar bila neprijatna njihovim političkim saveznicima.

„SPC je poželjan, značajan i dobrodošao aktor…“ — piše ova vesela trojka. Ne, SPC nije scenografija za tuđe projekte, nego Crkva živog Boga i vjernog naroda. Ona ne treba da aplaudira dokumentima koji izjednačavaju krivicu, nego da stoji u istini, pa makar zbog toga bila nepopularna u salonima „pomirenja“.

Ko zaista želi mir u Crnoj Gori, neka prvo izgovori istinu o 21. maju, o mehanizmu moći koji je godinama štimovao rezultate i o diskriminaciji koja se nije završila ni „poslije avgusta 2020“. Tek kad to čujemo od onih koji se nude kao medijatori, biće razloga da povjerujemo u njihov „dijalog“. Do tada, ovo saopštenje ostaje dobar PR za lošu politiku i "trojku" koja više ne zna gdje udara.

Mir se gradi na istini, a ona je na strani srpskog naroda u Crnoj Gori. Onog čestitog naroda koji je nije napuštao ni kada mu je kičma pucala pod teretom, onim koji su mu drugi tovarili decenijama.