„Patrijarh Porfirije nije poglavar Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori.“ Ovo nije napisao neki portal sa Cetinja, nije rekao ni Miraš Dedeić – već potpredsjednik Vlade Crne Gore, Filip Ivanović. To nije samo jeres. To je crkvenopravna šizofrenija. Jer, po Ustavu SPC, nema dvojstva: Sabor SPC je vrhovna vlast. A Patrijarh je njegov prvi predstavnik i predsjednik. Bez njega – nema Sabora. Bez Sabora – nema SPC. Ko god to dovodi u pitanje, direktno napada crkveno jedinstvo.

I opet – iz Mitropolije crnogorsko-primorske, muk. A bilo je za očekivati hitru i glasnu reakciju sa Cetinja. Ali, iz Mitropolije – mrtva tišina. Ni šapat, ni demanti, ni poruka vjernom narodu. Ćutanje. Kao da se ništa nije desilo. Kao da je to normalno. A nije. Normalno nije, a opasno jeste. I nije ovo prvi put. Jer kad ćutite kad pokušavaju da vam ruše temelj kuće, onda ste ili slijepi i gluvi, ili saučesnik. I kad to uradi potpredsjednik Vlade – a mitropolit ga ćutke gleda – onda to više nije teologija. To je politička izdaja.

Nema potrebe da tražimo „podršku“ Patrijarhu. Nije on ni slab, ni uplašen, ni izgubljen. On je poglavar Srpske pravoslavne crkve – u Beogradu, u Banjaluci, u Kraljevu, u Mitropoliji, i u svakoj eparhiji i parohiji Srpske pravoslavne crkve, širom Vaseljene. I nije stvar u tome što Patrijarhu „treba podrška“. Stvar je u tome što Mitropolitu Joanikiju ne priliči ćutanje. Jer kad se napada vrh Crkve, nije stvar časti – nego obaveze da se reaguje. Da li je sve to priprema za novu „realnost“? Da li se pravi teren za regionalizovanu, politički podobnu, geografski obaveznu crkvenu strukturu – u kojoj Patrijarh bude samo „gost iz Beograda“? Ako je tako – onda se igra opasna igra.

Umjesto da se izričito kaže: Patrijarh je naš Poglavar. Jedan. Za sve – vi ne govorite ništa. Zašto? Kome nećete da se zamjerite? Da li je mjesto u Vladi važnije od mjesta u Saboru? Ako vas je strah da branite Patrijarha kad ga napada vlast, onda niste dostojni ni da ga spominjete na Svetoj Liturgiji. A ako vam ne smeta da ga se odriču političari koje ste i sami podržavali – onda ste ga se i vi odrekli. Mitropolija crnogorsko-primorska ima čast i obavezu da bude škola sabornosti, ne predvorje autokefalnog eksperimenta. Ako ne stane u odbranu Patrijarha kad se na njega nasrće, onda nije dostojna trpeze koju je Sveti Petar Cetinjski blagoslovio.

Kad potpredsjednik Vlade relativizuje sabornost i poništava crkveni poredak, onda onaj koji je u tom poretku na jednom od najviših tronova – mora da odgovori. Ne zato što Patrijarh nema glas, nego zato što narod ima oči. Sjedište Mitropolije, nekada je bilo simbol otpora i dostojanstva, sada kao da je pretvoreno u kancelariju za odnose s javnošću nove građanske elite, u kojoj se sabornost mjeri prema potrebama dnevne politike. I nameće se pitanje - Šta braniš, Vladiko? Vjeru ili vladinu fotelju? Zašto čovjek koji je vodio litije, koji je s narodom prolazio kroz psovke i suzavac, danas više nema ni hrabrosti da izgovori najobičniju istinu? Kome si dužan? Na koga gledaš kad odlučuješ šta ćeš da kažeš?

Pismo koje je Mitropolit Joanikije nedavno potpisao sa Grigorijem i još nekolicinom episkopa, a kojim se zamjera Patrijarhu što nije podlegao političkom uticaju i izašao u susret ulici – bilo je, sada je jasno, uvod u novu fazu. Ako je to bio pasivno-agresivni prigovor, onda je današnje ćutanje – aktivna izdaja. Jer onaj ko ima "hrabrosti" da optuži Patrijarha zbog protesta u Srbiji, mora imati bar toliko obraza da ga javno brani kad mu vlast u Crnoj Gori uskraćuje legitimitet. To nedavno „bratoljubivo“ pismo episkopa, kojim se kritikovala pozicija Patrijarha u Srbiji, bilo je samo generalna proba. Sada vidimo i predstavu. Tamo ste bili glasni protiv Patrijarha. Ovdje ste – na mute.

Nije Porfirije mladi vikar koga treba „štititi“ – on je naslednik Svetog Save. Ali Joanikije, koji je pod tim Savinim krstom ustoličen, ima obavezu da brani samu strukturu Crkve. Ako to ne čini – onda ne brani ni sebe, ni tron na koji je zasjeo. Ljudi u Crnoj Gori znaju šta znači crkveni poredak. Znaju šta znači sabornost. I znaju šta znači kad neko pokuša da je razgradi. To su već gledali – i pobijedili. Vala neće ni sada dozvoliti da im jedan đakon autokefalnosti Filip Ivanović iz kabineta nove ideologije podmeće novu „crkvenu stvarnost“, a da oni klimaju glavom kao da je to normalno. Nije normalno.

I nije stvar u tome da li će Mitropolija „pomoći“ Patrijarhu. Stvar je da će SPC postojati i bez reakcije Mitropolije ako ona odluči da bude slijepa na istinu. A narod – neće zaboraviti. Jer sabor se ne moli iz straha. On se živi. Ili se izda. Vratiti se saboru. Podržati Patrijarha. Reći javno ono što Crkva vjekovima zna: Poglavar Srpske pravoslavne crkve je jedan – i zove se Porfirije. Sve drugo je politikanstvo, strah i sramota. Sve drugo je izdaja. A ako nastavite da ćutite – narod neće.