Ekonomista i politikolog Kristofer Blatman stavio je u naslov svoje knjige pitanje koje nije emotivno ili retoričko, već prilično konkretno. Cijela njegova knjiga "Zašto se svijet bori. Uzroci neprijateljstva i putevi ka pomirenju" je detaljan odgovor na njega sa stanovišta svjetske ekonomije, psihologije pregovora, vojnih sposobnosti protivnika i geopolitičke situacije. Zašto su ratovi kratki i dugotrajni, kada je moguće započeti pregovore, zašto se neki sukobi rešavaju mirno, a neki nasilno, kako pravilno procijeniti neprijatelja i zašto su Sjedinjene Države pogriješile u invaziji na Irak? Odgovore na sva ova pitanja možete pronaći u knjizi. U ovom tekstu Aloonline.me objavljuje odlomak o najkrvavijim američkim vojnim operacijama u 21. vijeku, za koje se ispostavilo da su politički neuspjeh i tragedija za čitavu jednu generaciju.

Vratimo se u Irak i pogledajmo američke pokušaje da uklone Sadama Huseina. Iračani imaju staru izreku koja savršeno oblažu ideju preventivnog rata: "Bolje je pozvati neprijatelje na večeru i neće vas pojesti za večeru." Neki, posmatrajući odnose između Sjedinjenih Država i Sadama Huseina, vide otjelotvorenje problema posvećenosti. Oružje za masovno uništenje, posebno nuklearno oružje, moglo bi neopozivo da promijeni ravnotežu snaga između dvije zemlje.

Kako je Sadam mogao da garantuje da ga neće razviti? Ipak, neizvjesnost može objasniti duge pripreme za rat, ali odluka o invaziji teško da se može pripisati privatnim informacijama ili pogrešnim shvatanjima samo o stanju stvari.

Sadam je sanjao da posjeduje atomsku bombu od trenutka kada je postao predsjednik. Oružje je trebalo da ojača njegov despotski, totalitarni režim.

Trebalo je da potvrdi svoju poziciju na Bliskom istoku i na svjetskom tržištu nafte. U tom slučaju, ona bi mogla da poveća svoju moć na račun bilo koje druge grupe, uključujući Ameriku, Iran, Izrael i Saudijsku Arabiju.

Sadamov prvi veliki uspjeh dogodio se 1980, kada je Francuska prodala dva eksperimentalna reaktora diktatoru. Francuzi su, pokušavajući da sjednu na dvije stolice, željeli da prebace slabo obogaćeni uranijum. Međutim, Sadam je odbio i iskoristio svoj uticaj da zahtijeva materijal za ocjenu oružja. Irak je bio drugi po veličini francuski snabdjevač naftom i treći najvredniji trgovinski partner — Sadam je kupovao mnogo oružja. Na kraju, to su i Francuzi priznali.

[caption id="" align="aligncenter" width="1199"] Bivši irački predsjednik Sadam Husein tokom suđenja, 11 septembra 2006.[/caption]

Svi su razumjeli diktatorove prave namjere. Izrael je decenijama ranije dobio slične istraživačke reaktore i materijale za sopstveno atomsko oružje. Dogovor sa Francuzima mogao bi da označi početak puta Iraka ka "islamskoj bombi".

Izraelski protesti nisu ništa postigli. Sjedinjene Države se, sa svoje strane, uopšte nisu protivile. Predsjednik Ronald Regan bio je fokusiran na suprotstavljanje Iranu, a jači Irak nije djelovao kao izvor opasnosti.

Prava snaga i tiranski karakter Sadama Huseina još uvijek nisu bili dovoljno očigledni. Trajalo je još jednu deceniju.

Tokom osamdesetih i devedesetih, Sadam je vodio brutalne kampanje protiv Šiita, Kurda, Irana, Kuvajta, pa čak i sopstvenih vojnih komandanata, ministara i običnih građana.

Zapad je postepeno počeo da shvata kakav će biti uticaj atomske bombe u takvim rukama.

Međutim, rat nije bio prvi korak ka sprečavanju da se to dogodi. Ovo skoro nikada nije slučaj. Odluka da se vojno interveniše je preskupa i rizična. Iz tog razloga, protivnici Sadamovog režima su se usredsredili na njegovo suzbijanje.

Na raspolaganju su im bili i drugi alati koje su prvo koristili. Na primjer, Irak je potpisao Sporazum o neširenju nuklearnog oružja i prihvatio bezbjednosne mjere koje je usvojila Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA). Te mjere uključivale su diplomatiju, inspekciju i novčane kazne.

Postepeno, sve to je dovelo do činjenice da je Huseinov režim bio pod najoštrijim sankcijama u istoriji čovječanstva.

Štaviše, kada su sankcije i diplomatski napori propali, SAD i Izrael su ostali sa moćnim oruđem koje je zaustavilo invaziju i uključivalo subverziju i vazdušne napade na strateške ciljeve.

Drugim riječima, uprkos Sadamovoj neizvjesnosti i potpunoj nedokučivosti, savez predvođen SAD našao je način da obuzda diktatora, uz istovremeno održavanje statusa kvo.

[caption id="" align="aligncenter" width="1100"] Vojnici američke vojske sa uperenim puškama u iračke civile[/caption]

A ipak, do kraja milenijuma, nešto se promijenilo. Taktika suzbijanja iračkog lidera nije uspjela. Obični Iračani su patili od oštrog režima sankcija, pa su francuska i druge zemlje lobirale za ublažavanje politike sankcija. Za to vrijeme, Sadam i njegova porodica nastavili su da se bogate prodajom nafte na zaobilazan način. Diktator je čak uspio da iskoristi sankcije da konsoliduje svoju moć.

Sa jedne strane, njegova propaganda demonizovala je Sjedinjene Države, a sa druge je koristio kontrolu nad oskudnim izvorima uvoza i deviznog tržišta kako bi nagradio svoje pristalice.

Istovremeno, Sadamove oružane snage su sve slabije. Na taj način, odvraćanje je počelo da izgleda teže, a invazija je postala lakše rešenje problema.

Glavna briga Bušove administracije bila je da Sadam Husein nema atomsku bombu do 2003.

Visoki američki obavještajni zvaničnik je to prokomentarisao ovako:

Svi su razmišljali o istoj stvari: ako sada ne preduzmemo akciju, on bi na kraju doveo u zabludu UN i ukinuo sankcije. Onda ćemo izgubiti poluge uzdržanosti, a on će ponovo imati novca i snage da otvori fabrike i nastavi svoje poslovanje.

Vjerovatnoća takvog razvoja događaja nije bila prevelika. Ali potpredsjednik SAD Dik Čejni bio je prvak takozvane doktrine od 1 posto. On je rekao da ako postoji makar jedan procenat u korist režima kao što je Husein da dobije bombu ili pomogne Al Kaidi da nabavi nuklearno oružje, američka vlada bi trebalo da se ponaša ozbiljno kao da je realnost.

To je dramatizovana izjava, ali iza nje se vidi pustinja gdje su nekada stajali Jerusalim ili Njujork.

Teško je reći koliko je rizik bio stvaran. Sadam je bio tajanstven, a čak ni njegov najuži krug nije bio siguran u svoje ciljeve. Generalni inspektor UN-a za Irak Hans Bliks izjavio je:

Posle invazije, komisija UN-a je, na osnovu svjedočenja bivših visokih iračkih zvaničnika, zaključila da se, uprkos fragmentarnim i posrednim dokazima, može tvrditi da je Sadam planirao da ponovo pokrene svoj program nuklearnog naoružanja nakon ukidanja sankcija.

[caption id="" align="aligncenter" width="1097"] Na antiameričkom skupu u Bagdadu, 18. marta 2003.[/caption]

Podsticaji da se ne odustane od programa i da se dobiju neophodni materijali bili su toliko veliki, i činilo se tako lako čuvati sve u tajnosti, da Bušova administracija nije sumnjala da će pokušati.

Neizvjesnost je igrala važnu ulogu u ovoj priči. Sadam je imao podsticaj da obmanjuje i održava dvosmislenost. Inspekcije nisu mogle u potpunosti da otklone sumnje. Može se pokušati zamisliti zemlja preplavljena inspektorima IAEA. U svakom slučaju, jeftinije je od rata. Ali postoji razlog zašto je Sadam ozbiljno ograničio inspektore u prethodnoj deceniji.

Bio je siguran da će Amerikanci nekako iskoristiti ono što znaju da urade: izazvati ustanak, podržati državni udar ili osmisliti efikasan plan invazije. Kako SAD mogu da garantuju da to neće uraditi? Tako se pojavila kombinacija neizvjesnosti i problema obaveza u odnosima između Iraka i Sjedinjenih Država.

Sa stanovišta Bušove administracije, čak je i mali rizik bio preveliki.

Sadam Husein mora da razumije, rekao je predsednik Buš CNN-u 2003, da ako se sam ne razoruža zbog mira, razoružaćemo Sadama Huseina sa ostatkom svijeta ratom.

Stvarnost se opire jednostavnom narativu


Ova situacija može poslužiti kao ilustracija upozorenja o jednostavnim pričama.

Vrlo je zgodno okriviti zlikovce kao što su Buš ili Husein, na njihove greške pohlepe ili pretjeranog samouvjerenja.

Ali ne treba da vjerujemo globalnom strateškom pristupu, prema kojem je rat racionalna strategija, iako tragična.

Irak je samo jedan primjer. Da, u ovom slučaju, postojali su preduslovi za pojavu obaveznih problema. Ali presudan sastojak, ubjeđenje da se Sadam neće odreći nuklearnog oružja, bilo je preuveličano. Obavještajna služba je loše funkcionisala i donijela iskrivljene informacije, ne rešavajući problem neizvjesnosti.

Najviše rukovodstvo SAD imalo je sopstvene motive u vidu ne-finansijskih podsticaja. Bušova administracija jasno je potcijenila izazove koje predstavlja promjena režima u Iraku, zarobljena u pogrešnim shvatanjima.

[caption id="" align="aligncenter" width="834"] Bivši američki predsjednik Džordž Buš[/caption]

Stoga se ne može reći da je to isključivo problem obaveza. Umjesto toga, nekoliko preduslova u kombinaciji, međusobno je suzilo obim pregovora do tačke nestajanja.

Situacija je ista sa Prvim svjetskim ratom. Kada neko kaže da je logika preventivnog rata odigrala odlučujuću ulogu kao svoj cilj, istoričari nude razumne načine da se izađe iz neprilika.

Neki tvrde da je do sada nezabilježeni rast moći Rusije postojao samo u glavama njemačkih generala, to jest da je bio u velikoj mjeri preuveličan.

Drugi dodaju da još uvek ima prostora za dogovor: Bizmark bi sigurno pronašao izlaz iz julske krize. To nas vraća na Argument Tuhmana i Makmilana: da darovite diplomate pronalaze mirno rešenje, dok loše diplomate to ne rade.

Možemo reći da su obojica u pravu. Razmislite o primjeru pilota lovca. Istoričari poput Tuhmana fokusiraju se na veštinu pilota. Kažu da su se 1914. pod njihovom kontrolom avioni srušili u padine kanjona. Ali imate pravo da pitate: zašto su odlučili da pilotiraju u tako tijesnom prostoru? Iste te vođe bi mogle bezbjedno da lete na otvorenom nebu. Greške mogu da odluče o sudbini svijeta, to je tačno, ali tek kada se raspon pregovora opasno suzi za pet uslova o kojima smo razgovarali na samom početku.

Problem posvećenosti i još četiri logička preduslova usmjeravaju letjelicu u opasnije okruženje koje samo vješt i uspješan pilot može da podnese.

To nas dovodi do zaključka da rat rijetko ima samo jedan uzrok.