BEOGRAD – Profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu Čedomir Antić ocijenio je da je profesor Milo Lompar napravio krupnu političku grešku kada je povjerenje poklonio studentskom pokretu i očekivao da će unutar njega moći da afirmiše sopstvene političke i nacionalne stavove. U autorskom tekstu objavljenom u „Srpskom kompasu”, Čedomir Antić iznosi tezu da bi Lompar, i da nije uklonjen sa izborne liste, bio politički marginalizovan u kasnijoj fazi.

Antić svoju analizu počinje širom tezom da savremena politika, bez obzira na ideale njenih učesnika, neizbježno počiva na organizaciji, novcu, medijima i različitim oblicima političkog posredovanja.

Prema njegovom viđenju, pojedinac može imati jasna uvjerenja, ugled i intelektualni autoritet, ali bez organizacije i političke infrastrukture ne može ozbiljnije uticati na odnose snaga.

On smatra da je upravo u tome bila osnovna Lomparova zabluda – očekivanje da intelektualni ugled i javna riječ sami po sebi mogu da se pretvore u stvarnu političku moć.

Od intelektualca do političkog aktera

Antić piše da je kod Lompara, po njegovom mišljenju, vremenom sazrijevalo uvjerenje da dosljedno odbijanje klasičnog stranačkog angažmana ne mora biti prepreka za politički uspjeh, već da bi mu upravo položaj nezavisnog intelektualca mogao obezbijediti posebno mjesto u nekoj budućoj promjeni vlasti.

U tom kontekstu tumači i Lomparovo približavanje studentskim protestima, „Proglasu” i njegovo pojavljivanje na skupovima studenata.

Posebno izdvaja rečenicu koja se, kako navodi, pripisivala Lomparu poslije jednog od javnih nastupa – „Stojim na raspolaganju”.

Za Antića je upravo ta formulacija pokazatelj pogrešnog odnosa prema političkom procesu. On pravi paralelu sa Vojislavom Koštunicom uoči promjena 2000. godine, naglašavajući da Koštunica u tadašnji opozicioni savez nije ušao samo sa ličnim ugledom, već sa izgrađenom strankom, parlamentarnim iskustvom, organizacijom, odborima, kadrovima i jasnim političkim identitetom.

Lompar, nasuprot tome, prema Antićevoj ocjeni, nije raspolagao sopstvenom političkom infrastrukturom koja bi mu omogućila da unutar šireg pokreta samostalno brani svoju poziciju.

Ko stvarno donosi odluke

Jedan od centralnih djelova Antićevog teksta posvećen je načinu funkcionisanja studentskog pokreta.

On dovodi u pitanje predstavu da se sve ključne odluke donose isključivo na studentskim plenumima i postavlja pitanje ko raspolaže organizacionim, medijskim i finansijskim resursima pokreta.

Antić u tekstu objavljenom u „Srpskom kompasu” iznosi sumnju da su formalne strukture odlučivanja samo jedan dio mnogo složenijeg mehanizma, a kao argument navodi brzinu kojom pojedini nalozi i internet stranice reaguju na političke događaje, za šta smatra da ne odgovara proceduri dugog plenumskog odlučivanja.

Posebno se zadržava na pitanju finansiranja višemjesečnih aktivnosti i protesta. On ukazuje na, kako ih procjenjuje, visoke svakodnevne troškove organizacije i postavlja pitanje ko ih je pokrivao, naročito u početnoj fazi protesta, prije nego što su mogli da budu razvijeni ozbiljniji mehanizmi prikupljanja donacija.

Antić ne nudi dokumentovan finansijski bilans kojim bi potkrijepio procjene o razmjerama troškova, već ih koristi kao osnovu za političko pitanje o tome da li je Lompar, prije približavanja pokretu, dovoljno pažljivo analizirao njegovu organizacionu pozadinu.

Kao još jedan primjer navodi dinamiku blokada na univerzitetima i fakultetima, uključujući dešavanja u Novom Pazaru, kao i postepeno okončavanje blokada tokom ljeta 2025. godine. Iz tih procesa izvodi zaključak da su u pojedinim trenucima rukovodstva fakulteta i drugi centri uticaja mogli imati veću ulogu nego što je to bilo vidljivo u javnosti.

„Nije poznavao pokret kome je prišao”

Osnovna Antićeva zamjerka Lomparu nije, međutim, samo ideološka.

On smatra da profesor nije dovoljno poznavao strukturu pokreta kome je pružio podršku i da je potcijenio razlike između različitih političkih struja koje su se okupile oko studentskih protesta.

Antić ocjenjuje da nije iznenađujuće što je dio nacionalno orijentisanih intelektualaca podržao proteste, ali smatra da su pogriješili očekujući da će svojim prisustvom i javnim autoritetom moći da preoblikuju čitav pokret.

Umjesto stvaranja sopstvene političke organizacije, formulisanja programa i borbe za uticaj unutar jasno postavljenih institucionalnih okvira, oni su se, prema njegovom viđenju, oslonili na pretpostavku da će „jedan govor ili gest” biti dovoljni da promijene politički pravac šireg pokreta.

Upravo tu Antić vidi političku naivnost.

Šta bi se dogodilo da je Lompar ostao na listi

Za Antića je način na koji je Lompar ostao van liste samo raniji rasplet nečega što bi se, po njegovoj procjeni, dogodilo kasnije.

„Da se nije dogodilo sada, marginalizovali bi ga poslije dolaska na vlast”, njegova je ključna teza.

On smatra da bi, u drugom scenariju – ukoliko bi lista ostala u opoziciji – Lompar eventualno mogao da dobije poslanički mandat i priliku da govori u parlamentu, ali bez političke snage koja bi odgovarala njegovom javnom i intelektualnom autoritetu.

Kao istorijsku paralelu pominje akademika Nikolu Miloševića i njegov parlamentarni angažman, ukazujući da je nekadašnji politički sistem čak i pojedinim istaknutim intelektualcima ostavljao veći prostor za javni uticaj nego što ga, po Antićevoj procjeni, današnji parlamentarni mehanizmi omogućavaju pojedincu bez sopstvene organizacije.

U najoštrijem dijelu teksta Antić pominje „duboki DS”, BND i „NVO-mafiju” kao centre čiji uticaj vidi u široj političkoj pozadini procesa. Za te kvalifikacije u samom tekstu ne navodi dokaze koji bi omogućili njihovo nezavisno potvrđivanje, pa one ostaju autorova politička ocjena.

Poređenje sa protestima devedesetih

Antić se potom vraća sopstvenom iskustvu iz studentskih protesta 1996. godine.

Tvrdi da su učesnici tadašnjeg studentskog pokreta mnogo više znali o organizaciji, finansiranju i političkim interesima različitih aktera nego što je, prema njegovom mišljenju, slučaj sa dijelom današnje akademske javnosti.

Navodi da je kao student znao kako se finansiraju protest, Studentski politički klub i Demokratska stranka, kao i da je bio svjestan političkih kompromisa koje je spreman da prihvati, ali i granica preko kojih nije želio da pređe.

Upravo to iskustvo koristi kao kontrapunkt Lomparovom položaju: u politici, smatra Antić, niko ne dobija funkciju zato što je intelektualno ugledan ili zato što je „na raspolaganju”. Za kandidaturu i poziciju mora da se izbori, dok posljednju riječ na izborima imaju građani.

Zaključujući svoj tekst za „Srpski kompas”, Čedomir Antić Lomparov slučaj predstavlja kao širu lekciju o odnosu intelektualaca i praktične politike – o razlici između javnog ugleda i političke moći, između podrške jednom pokretu i sposobnosti da se na njegove odluke zaista utiče.

Završava rečenicom koju pripisuje Mariju Puzu i kojom sažima sopstveni pogled na politički angažman: u politiku se, po toj logici, ne ulazi protiv sopstvene volje, ali je izlazak iz nje rijetko bez političke cijene.