Predsjednik Vlade Crne Gore Milojko Spajić uputio je oštru poruku koalicionim partnerima, poručivši da „ucjenjivački model saradnje“ neće biti dozvoljen nijednoj političkoj strukturi u aktuelnoj većini i da će se o „vitalnim interesima Crne Gore“ odlučivati isključivo u zemlji. Povod za istup bili su najavljeni zahtjevi funkcionera i ministara iz Demokratske narodne partije za rješavanje više identitetskih pitanja, među kojima je i status srpskog jezika.

Spajić je istakao da je mjesto za pokretanje inicijative o srpskom jeziku i njeno razmatranje Skupština Crne Gore, uz uključivanje „svih zainteresovanih aktera – ne samo parlamentarnih, već i društvenih, stručnih i akademskih“. Istovremeno je naglasio da je „potpuno razumljiva legitimna težnja najzastupljenije jezičke zajednice u Crnoj Gori“ da se ovo pitanje otvori, uz napomenu da je evropski put prioritet i da „sve značajne teme zaslužuju punu pažnju i odgovoran pristup“, kako je, po njegovim riječima, predviđeno Barometrom 26.

Premijer je odbacio povezivanje kulturno-identitetskih tema sa izgradnjom postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda u Botunu, nazvavši taj projekat „civilizacijskim i ekološkim pitanjem“. Prema njegovim riječima, Vlada je dala „jasne i precizne garancije“ za zaštitu građana Botuna i čitave Zete, a riječ je, kako je dodao, o jednom od 32 postrojenja koja se planiraju do kraja 2035. radi ispunjavanja ekoloških standarda neophodnih za članstvo u EU.

„Garantujem da ucjene neće proći“, zaključio je Spajić, ponavljajući da će se o vitalnim interesima odlučivati isključivo u Crnoj Gori.

Međutim, ovako intonirane poruke iz vrha izvršne vlasti teško je odvojiti od šireg konteksta u kojem se izgovaraju. Dok se koalicionim partnerima, koji traže elementarna prava za srpski narod, upućuju optužbe za „ucjene“, istog dana javnost svjedoči bjekstvima pravosnažno osuđenih kriminalaca iz pritvora i ozbiljnim pukotinama u funkcionisanju bezbjednosnog i pravosudnog sistema. U takvim okolnostima, prijeteći ton i disciplinovanje saveznika više liče na zamjenu tema nego na odgovorno vođenje države.

Nosilac izvršne vlasti, čija je prva obaveza da obezbijedi elementarnu pravnu sigurnost i sprovođenje presuda, teško može uvjerljivo da drži lekcije o „vitalnim interesima“ dok se institucije suočavaju sa očiglednim krahom autoriteta. Upravo zato, pitanje nije da li teme poput statusa srpskog jezika zaslužuju raspravu – već da li Vlada, u stanju u kakvom jeste, ima kredibilitet da raspravu vodi uz prijetnje i ultimatume, umjesto uz dijalog i preuzimanje odgovornosti.