Hrvatski ministar spoljnih i evropskih poslova Gordan Grlić Radman i crnogorski ministar Ervin Ibrahimović položili su vijenac u Morinju, na mjestu nekadašnjeg sabirnog centra za zarobljenike iz Dubrovnika. Ali, umesto gesta pomirenja, vidjeli smo još jedan prizor političkog poniženja — u režiji Zagreba i uz saglasnost Podgorice.

Grlić Radman, koji se već može nazvati stalnim gostom Crne Gore, u Morinju je nastupio kao domaćin. Govorio je o „mračnoj ideologiji devedesetih“ i „agresiji na Hrvatsku“, poučavajući Podgoricu kako treba da se odnosi prema prošlosti. Uz to je ponovo podsjetio na „obaveze“ Crne Gore: pitanje imovine Hrvata u Boki, preimenovanje javnih ustanova i simbole koje Hrvatska smatra spornim.

Ton njegovog nastupa više je ličio na instruktažu nego na diplomatski razgovor. „Hrvatska nije prepreka Crnoj Gori ka EU“, poručio je, ali je zatim jasno naveo šta Podgorica „mora da riješi“.


Ibrahimović u ulozi glasnogovornika Zagreba


S druge strane, crnogorski ministar Ervin Ibrahimović nastavio je svoju već ustaljenu antisrpsku liniju. Umjesto da govori kao predstavnik države koja bi trebalo da štiti interese svih svojih građana, on je ponovio fraze o „crnoj mrlji devedesetih“ i „mračnoj ideologiji koja nije poražena“.

Njegove izjave više su ličile na optužnicu protiv sopstvene zemlje nego na diplomatski govor. Zahvalio se Grlić Radmanu na „snažnoj podršci“, kao da je Zagreb tutor, a ne susjed. Njegova uloga u izvršnoj vlasti postaje sve jasnije antisrpska, u funkciji narativa koji odgovara Zagrebu, a ne Crnoj Gori.


Boka ćuti, Podgorica se zahvaljuje


Posebno je bolno što je sve prošlo gotovo bez otpora u Boki. Nekadašnje najave da se neće dozvoliti ponižavanje Morinja i izvrtanje istorije svele su se na simbolična okupljanja nekoliko desetina građana. Ćutanje naroda Boke postalo je najtužniji komentar cijele scene — kao da su svi prihvatili da se istina može prepisati tuđom rukom.

Zvanična Podgorica sve više pristaje na ulogu učenika koji sluša lekcije i potpisuje ono što mu se stavi pred nos. Umesto da sama vodi politiku sjećanja i državnog dostojanstva, ona dozvoljava da joj Grlić Radman diktira sadržaj istorije i tempo izvinjenja.

Dok Zagreb učvršćuje svoje pozicije, Podgorica se sve više pretvara u političku statistu — državu koja se sama odriče ponosa i suvereniteta. A sve to pod izgovorom „evropskih vrijednosti“ koje u praksi znače jedino: pristanak na samoponiženje.