Jučerašnji napad na predsjednika Opštine Budva, Nikolu Jovanovića, iako težak i zabrinjavajući čin sam po sebi, otkrio je nešto daleko podmuklije od samog nasilja, hladnu političku računicu ostataka bivšeg režima.

Stranke poput Demokratske partije socijalista (DPS), Socijaldemokrata (SD), SDP-a, Bošnjačke stranke i njihovi medijski eksponenti, začuđujuće koordinisano su stali u "odbranu" Jovanovića. No, umjesto da usmjere oštricu reagovanja na one koji su direktno odgovorni za napad, oni su brzopotezno okrenuli cijelu situaciju u pravcu političke optužnice, ne prema napadačima, već prema koaliciji u kojoj je Jovanović do juče bio jedan od aktera.

Na udaru se, paradoksalno, nisu našli nasilnici već politički subjekti današnje vladajuće većine, što nedvosmisleno otkriva suštinu ovih reagovanja. Jovanović im nije važan kao žrtva, već kao povod da ponovo zamute političku scenu, da zamaskiraju sopstvenu prošlost i da se lažno predstave kao branitelji reda, prava i evropskih vrijednosti.

Riječ je o grubom i jeftinom politikanstvu, najobičnijem i najprizemnijem. Oni koji su godinama ćutali pred napadima na novinare i njihove političke protivnike, među kojima je bio i sami Nikola Jovanović, sada preko noći postaju „čuvari demokratije“ ali samo ako im to služi za napad na političke suparnike.

Oni koji danas, navodno u njegovu odbranu, dižu glas, vrlo rado bi da javnost zaboravi da je Nikola Jovanović već jednom bio meta nasilja i to baš od onih kojima sada politički odgovara da se predstave kao njegovi zaštitnici. Jovanović je kao funkcioner legitimne budvanske vlasti 2020. godine bio žrtva brutalne represije od strane režima Mila Đukanovića i njegovog ministra unutrašnjih poslova Mevludina Nuhodžića. Tada je, tokom brutalnog preuzimanja vlasti u Budvi, policija naočigled javnosti i kamera upotrebila golu silu protiv izabranih predstavnika naroda. Jovanović je, zajedno sa drugim čelnicima Budve, bio fizički napadnut, priveden i ponižen, bez ikakvog pravnog osnova a sve to uz ćutanje ili otvoreno odobravanje upravo onih koji se danas zgražavaju nad nasiljem.

Snimci na kojima se vidi kako policijski pendreci udaraju Jovanovića i njegove saradnike, kako ih nose kao kriminalce, danas stoje kao opomena i dokaz licemjerja političke strukture koja je spremna da koristi silu kada gubi vlast, ali i da glumi demokrate kada se nađe u opoziciji. Zato je više nego jasno da njihova sadašnja „podrška“ nije ni iz principa, ni iz solidarnosti, već iz potrebe da se napad iskoristi kao instrument za napad na novu većinu i obnovu sopstvenog političkog uticaja.

Simptomatično je i to što niko od njih nije našao za shodno da direktno osudi napadače, već se konstruiše narativ u kojem je čitava vladajuća većina proglašena za saučesnika, bez ijednog dokaza i ozbiljne analize.

Na taj način, politički spin dobija prioritet nad institucionalnom i ljudskom odgovornošću. A to je, zapravo, stara taktika kreiranja dima da bi se prikrio pravi požar.

Jasno je, ovaj napad nisu iskoristili da osude nasilje, već da ožive svoju političku ulogu. Samo što ovoga puta, scenario je providan, akteri već poznati, a publika sve manje naivna. Iza „podrške“ Nikoli Jovanoviću ne stoji solidarnost, već hladnokrvna kalkulacija.

I to govori sve.