Dok politička scena u Crnoj Gori i dalje pokušava da se otrgne iz zagrljaja starog režima, Ervin Ibrahimović, bivši saveznik Mila Đukanovića i dugogodišnji eksponent politike DPS-a, nastupa sa pozicije potpredsjednika Vlade i ministra vanjskih poslova kao da je otkrio evropsku formulu spasenja. Gostujući u emisiji „Globus“ na TVCG, Ibrahimović je pokušao da sebe i svoju ulogu u Vladi predstavi kao ključnu u procesu evropskih integracija. Međutim, iza diplomatskog dekora, provejava dobro poznati manir političkog ucjenjivanja, zamajavanja javnosti i glorifikovanja sopstvenih poteza bez suštinskog učinka.

„Crna Gora sve radi dobro“, ponavlja Ibrahimović, ističući signale ohrabrenja iz Brisela i najavljujući zatvaranje poglavlja kao da se radi o ličnoj zasluzi. Pri tome zaboravlja da upravo on i njegovi nekadašnji saborci iz doba Mila Đukanovića snose odgovornost što je Crna Gora deceniju bila talac fiktivnih reformi, partijskih podjela i zarobljenih institucija. Danas, kada su političke prilike promijenjene, Ibrahimović nastupa kao da je Vlada bez njega nesposobna da napravi korak ka EU.

Posebno je simptomatično što ministar vanjskih poslova ne krije da Crna Gora „prijateljsku državu Kosovo“ podržava na međunarodnom planu, bez obzira na stavove većine unutar vladajuće koalicije. Podršku ulasku tzv. Kosova u Savjet Evrope pravda „vanjskopolitičkim prioritetima“, čime direktno ignoriše demokratski dogovor, volju birača i političku realnost u zemlji.

I dok se zaklanja iza „evropskih vrijednosti“, Ibrahimović ne krije da će se pitanje vizne politike inostranim partnerima prilagoditi tek nakon turističke sezone – u duhu trgovine geopolitikom, a ne strateškog planiranja. Pri tome, hvali se i „uspjehom“ u kadrovskoj popuni diplomatske mreže, iako je očigledno da je riječ o nastavku prakse partijskog zapošljavanja i nagrađivanja podobnih.

Poseban apsurd leži u tome što je Crna Gora, kako je sam priznao, odustala od kandidature za nestalnu članicu Savjeta bezbjednosti UN, ali je odmah „hrabro“ najavila kandidaturu za 2040. godinu – kao da će politički egzibicionizam unaprijed obezbijediti mjesto za dvije decenije.

Ibrahimović se sve otvorenije postavlja kao neformalni kontrolor spoljne politike, koji uzima sebi za pravo da ucjenjuje, diktira tempo i zamagljuje realnost floskulama o „jačanju zamajca“ ka EU. A u stvarnosti, jedini zamajac koji se osjeća – jeste onaj koji vrti u mjestu.

Pitanje je samo koliko dugo će ova vlast tolerisati politički recidiv iz prošlosti koji, pod etiketom evropejstva, podriva temelje dogovorene i narodne politike?