PODGORICA – Predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić ponovo je danas pokušao da objasni zbog čega je uputio saučešće Darku Mladiću povodom smrti njegovog oca, generala Ratka Mladića, dok se ime nekadašnjeg komandanta Vojske Republike Srpske sve dublje uvlači u unutrašnji politički obračun u Crnoj Gori – od inicijative za Mandićevu smjenu do prepucavanja vlasti i opozicije.

Umjesto da se Ratko Mladić, njegova ratna uloga, istorijsko nasljeđe i sudski postupak posmatraju u kontekstu rata u Bosni i Hercegovini i Republike Srpske, njegovo ime u Podgorici je pretvoreno u povod za još jedno mjerenje političke podobnosti Andrije Mandića. General Mladić je tako, poslije smrti, postao sredstvo u jednom tipično crnogorskom političkom obračunu.

Mandić se brani riječ po riječ

„Izjavljujući saučešće Darku Mladiću, nisam se nijednom riječju osvrnuo na njegovog oca”, rekao je Mandić.

U toj rečenici vidljiva je čitava strategija njegove odbrane.

Mandić sada pokušava da razdvoji Darka Mladića od Ratka Mladića, iako je saučešće, po samoj prirodi stvari, upućeno upravo povodom smrti oca. To je kukavičko povlačenje pred političkim pritiskom.

Ako je predsjednik Skupštine smatrao da je ljudski i tradicionalno ispravno uputiti saučešće porodici preminulog, onda bi bilo prirodno da taj postupak brani upravo kao svoj postupak, umjesto što sada iznova dokazuje šta nije rekao, koga nije ocijenio i od čega želi da se ogradi.

Drugim riječima, Mandić se više ne brani samo od zahtjeva za smjenu, on pažljivo secira sopstveno saučešće kako bi iz njega uklonio svaku moguću političku konotaciju.

Od Mladića do „tradicije”

Sljedeće Mandićevo objašnjenje bilo je da je samo slijedio crnogorsku tradiciju.

„Na ovom prostoru Crne Gore postoji jedan poseban odnos prema onima koji su se preselili na onaj svijet”, kazao je.

Ako je to zaista bio motiv, onda se postavlja pitanje zašto je potrebno toliko naknadnih opravdanja. Saučešće je jedna od najosnovnijih formi ljudskog odnosa prema smrti. Ono samo po sebi ne znači prihvatanje svakog političkog, vojnog ili istorijskog postupka preminulog.

Međutim, upravo su Mandićevi politički protivnici od tog gesta napravili pitanje njegovog opstanka na mjestu predsjednika parlamenta.

Tako je ime Ratka Mladića, umjesto da ostane izvan dnevnopolitičkog nadgornjavanja u Podgorici, uvučeno u borbu za funkcije, parlamentarne većine i političke poene.

Mandić sada priziva i Hag

Predsjednik Skupštine podsjetio je i da je Srbija isporučila Ratka Mladića Haškom tribunalu i rekao da odluku suda poštuje.

Ali jednako je važno razdvojiti pravnu činjenicu od političke i istorijske rasprave. Sudska presuda ne znači da je crnogorskim političkim strankama dato pravo da Mladićevo ime koriste kao pogodnu polugu za svoje međusobne obračune, niti da se od predsjednika parlamenta očekuje da prilikom izražavanja saučešća piše politički elaborat kako bi dokazao šta misli o svakom periodu novije istorije.

Mandić je, međutim, upravo tu stigao. Sa svakim novim objašnjenjem njegova prvobitno jednostavna poruka saučešća postaje sve više predmet političke autopsije.

Darko Mladić nije predmet ovog spora

Mandić je dodao i da je Darko Mladić „čestit čovjek koji nije prekršio nijedan zakon”.

Ni to, međutim, nije suština pitanja. Darko Mladić ovdje nije politički akter čija se odgovornost razmatra. On je sin čovjeka koji je preminuo i kome je Mandić uputio saučešće.

Crnogorski spor nastao je isključivo zato što su pojedine stranke odlučile da postupak predsjednika parlamenta pretvore u pitanje njegove političke podobnosti.

Zato je pogrešno i nepotrebno da se u tom procesu sudi Darku Mladiću, ali je još problematičnije da se iznova sudi istorijskoj ličnosti njegovog oca svaki put kada nekome u Podgorici zatreba argument za rušenje ili odbranu parlamentarne većine.

Milatović: O Mandiću je moralo da se razgovara

Predsjednik Crne Gore Jakov Milatović, međutim, spor je prebacio sa samog saučešća na institucionalno pitanje, zbog čega parlament nije raspravljao o inicijativi za Mandićevo razrješenje.

On je ocijenio da je izbjegavanje rasprave loša poruka i građanima i evropskim partnerima.

„Kakve stavove oni treba da imaju, to je na njima, ali nije dobro da se izbjegava rasprava o razrješenju. Mislim da je trebalo da poslanici diskutuju i iznesu svoj stav”, rekao je Milatović.

I tu dolazimo do drugog problema čitave afere, umjesto otvorene političke rasprave o tome ima li Mandić većinu, stvorena je situacija u kojoj se danima raspravlja o Ratku Mladiću.

Sinoć zajedno u kripti

Posebnu političku sliku pružila je svečana akademija održana sinoć u kripti Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici povodom 230 godina od Bitke na Krusima.

Akademiju su organizovali Mitropolija crnogorsko-primorska i Saborni hram, a među prisutnima su bili i predsjednik Crne Gore Jakov Milatović i predsjednik Skupštine Andrija Mandić. Milatović je bio jedan od besjednika.

Tako su se Mandić i Milatović samo jedno veče prije novog političkog spora našli u istoj kripti, na istoj svečanosti i u ambijentu posvećenom jednom od velikih događaja iz istorije.

To dodatno pokazuje koliko je sadašnja polemika specifična. Ali je u taj spor, kao glavni simbol i argument, uvučeno ime Ratka Mladića. Mladić ne bi smio da bude valuta za podgoričke obračune. I tu bi rasprava trebalo da bude vraćena na svoje pravo mjesto.

O Andriji Mandiću mogu da sude poslanici Skupštine Crne Gore. Mogu da ga podrže ili smijene. Mogu da raspravljaju o njegovim postupcima, političkim stavovima i načinu na koji obavlja funkciju. Ali politički obračun oko mjesta predsjednika Skupštine ne bi trebalo voditi tako što će se ime Ratka Mladića pretvarati u monetu za potkusurivanje.

O njegovoj ratnoj ulozi postoje sudske presude, postoje duboko suprotstavljena istorijska i politička tumačenja, kao i snažno različita sjećanja naroda koji su prošli kroz ratove devedesetih. Upravo zato njegovo ime ne bi trebalo svoditi na jednokratni argument u crnogorskoj parlamentarnoj matematici.

A Mandić bi, umjesto beskrajnog pravdanja i objašnjavanja svake riječi telegrama, morao prije svega da odgovori na političko pitanje koje se tiče njega samog – ako smatra da nije uradio ništa nedostojno funkcije koju obavlja, zbog čega onda njegova parlamentarna većina nije dozvolila da se o tome otvori rasprava i stavi tačka.

Jer poslije toliko opravdanja više nije sporno samo šta je Mandić napisao. Sporno je što je ime Ratka Mladića postalo paravan iza kojeg se vodi jedan sasvim drugi rat – onaj za vlast u Podgorici.