BEOGRAD – Da li se iza obećanja o političkim promjenama, demokratizaciji društva i obračunu sa zloupotrebama vlasti može razviti novi sistem političke kontrole, u kojem odluke organizacije imaju prednost nad samostalnošću izabranih predstavnika i državnih institucija? To pitanje postavlja nedjeljnik „Srpski kompas” u analizi pod naslovom „Prijeti li Srbiji novi boljševizam?”, razmatrajući način organizovanja Studentske liste i obaveze koje su njeni kandidati preuzeli prema studentskom pokretu.

Polazeći od istorijskih iskustava boljševičke revolucije, autor teksta ukazuje na mogućnost da politički pokret, koji je podršku građana stekao zalaganjem za slobodu i odgovornost vlasti, poslije izborne pobjede uspostavi mehanizme unutrašnje discipline koji ograničavaju samostalnost njegovih predstavnika.

U središtu analize nalazi se dokument koji su potpisali kandidati izborne liste „Studentska lista – Studenti pobjeđuju”, a kojim su se obavezali da neće mijenjati poslanički klub, podržavati prijedloge suprotne programu organizacije koja ih je kandidovala, niti odstupati od studentskih zahtjeva.

Posebnu pažnju privlači odredba prema kojoj će se, ukoliko poslanik prekrši preuzete obaveze ili odstupi od garantovanih programskih ciljeva, smatrati da je podnio ostavku.

„Srpski kompas” u takvom rješenju prepoznaje ozbiljno političko pitanje: da li narodni poslanik, nakon izbora, odgovara prije svega građanima i Narodnoj skupštini ili organizaciji koja ga je kandidovala i čije odluke mora da sprovodi.

Od studentskih plenuma do poslaničke discipline

Prema ocjeni nedjeljnika, sporna tačka nije samo u obavezi poštovanja zajedničkog političkog programa, što je uobičajeno u parlamentarnom životu, već u nastojanju da se politička disciplina obezbijedi unaprijed prihvaćenom mogućnošću gubitka poslaničke funkcije.

Na taj način, kako se ukazuje u analizi, organizacija koja je predložila kandidate nastoji da zadrži odlučujući uticaj na njihovo postupanje i nakon što steknu status narodnih predstavnika.

Ovo pitanje dobija posebnu težinu zbog načina na koji je studentski pokret organizovan. Plenumi su tokom njegovog djelovanja predstavljani kao tijela kolektivnog odlučivanja, a njihove odluke kao izraz zajedničke volje studenata. Međutim, prenošenje takvog načina političkog upravljanja na državne institucije otvara pitanje gdje prestaje nadležnost studentskih organa, a gdje počinje samostalnost narodnih poslanika, ministara i drugih nosilaca javnih funkcija.

Ako odluke plenuma ostanu politički obavezujuće za predstavnike Studentske liste, Narodna skupština mogla bi da se suoči sa situacijom u kojoj se političke odluke suštinski donose izvan parlamenta, dok se od izabranih poslanika očekuje da ih sprovode.

Upravo tu „Srpski kompas” pronalazi osnovu za poređenje sa organizacionim principima boljševičkog pokreta, u kojem je disciplina postepeno postala važnija od unutrašnjih političkih razlika, a prihvatanje odluka partijskog rukovodstva uslov pripadnosti organizaciji.

Istorijska paralela sa boljševičkom revolucijom

U analizi se posebno razmatra istraživački rad američkog istoričara Aleksandra Rabinoviča, autora knjige „Boljševici opstaju: Petrograd 1919”, posvećene političkim i društvenim prilikama u prvim godinama sovjetske vlasti.

Rabinovič je, oslanjajući se na obimnu arhivsku građu, istraživao kako je boljševička partija, koja je u vrijeme revolucije imala različite unutrašnje struje i prostor za političke rasprave, postepeno prerastala u centralizovanu organizaciju sa sve izraženijom kontrolom državnog aparata.

Njegova istraživanja pokazuju da boljševički pokret u početku nije predstavljao potpuno jedinstvenu političku strukturu. Unutar partije postojala su neslaganja oko političke strategije, ekonomskih mjera i načina upravljanja državom. Međutim, nakon preuzimanja vlasti, naročito tokom 1919. godine, prostor za takve razlike postajao je sve uži.

Građanski rat, spoljne vojne prijetnje, nestašice i strah od gubitka vlasti ubrzali su centralizaciju političkog odlučivanja. Istovremeno, rukovodstvo boljševičke partije sve je snažnije insistiralo na disciplini, dok su samostalno djelovanje i neslaganje sa utvrđenim političkim pravcem gubili legitimitet.

„Srpski kompas” ukazuje da je jedna od najznačajnijih pouka tog istorijskog procesa postepeno pretvaranje političke organizacije u vrhovnog tumača interesa društva. Kada partija sebi dodijeli isključivo pravo da određuje šta je u opštem interesu, neslaganje sa njenim odlukama više se ne posmatra samo kao političko razmimoilaženje, već može postati osnov za isključivanje iz političkog života.

U tekstu se razmatra i kritičko tumačenje Rabinovičevih zaključaka, prema kojem nastanak autoritarnih mehanizama nije moguće objasniti isključivo ratnim i drugim vanrednim okolnostima. Važnu ulogu imala su i ideološka uvjerenja rukovodstva, odnos prema političkom pluralizmu i shvatanje da partija ima posebno istorijsko pravo da upravlja društvom.

Iz takvog istorijskog iskustva proizlazi upozorenje da politička isključivost ne mora započeti otvorenim ukidanjem demokratskih institucija. Ona se može razvijati i postepeno, kroz prihvatanje pravila prema kojima se odanost organizaciji postavlja iznad prava na samostalno mišljenje i odlučivanje.

Ko raspolaže poslaničkim mandatom

Upravo na toj razlici između političke discipline i institucionalne samostalnosti zasniva se najvažniji dio analize „Srpskog kompasa”.

Potpisana izjava kandidata Studentske liste, kako se navodi, stvara političku obavezu koja može postati sredstvo pritiska na buduće poslanike, iako sama po sebi ne predstavlja pravni osnov za automatski prestanak mandata.

Član 102 Ustava Srbije uređuje položaj narodnog poslanika i predviđa mogućnost da on, pod uslovima utvrđenim zakonom, neopozivo stavi mandat na raspolaganje političkoj stranci na čiji je prijedlog izabran. Međutim, Zakon o izboru narodnih poslanika propisuje posebnu proceduru ostavke: ona mora biti podnijeta lično Narodnoj skupštini, sa ovjerenim potpisom nakon potvrđivanja mandata.

To znači da izjava potpisana prije sticanja poslaničkog mandata ne može automatski proizvesti posljedice koje su njeni potpisnici politički prihvatili.

Ipak, pravno dejstvo dokumenta nije jedino pitanje.

Znatno šire posljedice može imati politička obaveza koju su kandidati preuzeli, posebno ako rukovodstvo pokreta ili studentski plenumi budu odlučivali šta predstavlja odstupanje od programa i u kojim slučajevima se od poslanika očekuje da napusti funkciju.

Takva mogućnost, prema analizi nedjeljnika, otvara prostor da politička lojalnost postane presudan kriterijum za ostanak u poslaničkom klubu, nezavisno od samostalne procjene narodnog predstavnika.

Disciplina unutar parlamentarnih stranaka nije sporna sama po sebi. Političke organizacije imaju pravo da zahtijevaju sprovođenje programa za koji su dobile podršku birača. Međutim, problem nastaje kada se granica između zajedničkog političkog djelovanja i obavezne poslušnosti praktično izbriše.

Može li plenum postati centar političke vlasti

Prema tumačenju „Srpskog kompasa”, pobjeda Studentske liste na parlamentarnim izborima 25. oktobra otvorila je pitanje da li će se organizaciona pravila studentskog pokreta zadržati unutar njegovih struktura ili će postati model upravljanja državom.

To podrazumijeva i odgovor na pitanje ko će imati posljednju riječ prilikom donošenja važnih političkih odluka: ustavom ustanovljeni državni organi, izabrani predstavnici građana ili tijela studentskog pokreta koja nemaju formalnu nadležnost u sistemu državne vlasti.

Ako se od poslanika unaprijed zahtijeva da ne odstupaju od odluka organizacije, postavlja se pitanje njihove mogućnosti da samostalno procjenjuju zakone, zastupaju različite interese građana i suprotstave se političkim stavovima sa kojima se ne slažu.

U takvom sistemu, upozorava nedjeljnik, stvarna politička moć može se postepeno udaljavati od institucija koje imaju ustavnu nadležnost i prelaziti u ruke organizacionih struktura koje formalno ne snose odgovornost za državne odluke.

Istorijska paralela sa boljševizmom u ovom slučaju ne počiva na tvrdnji da su prilike u Srbiji istovjetne okolnostima u revolucionarnoj Rusiji. Razlike između dva politička poretka su suštinske. Međutim, u središtu poređenja nalazi se princip prema kojem organizacija nastoji da obezbijedi potpunu disciplinu svojih predstavnika i zadrži političku kontrolu nad njihovim odlukama.

Ukoliko se takav princip proširi i na državne institucije, rizik više nije ograničen na unutrašnje odnose jednog političkog pokreta, već se odnosi na način funkcionisanja parlamentarnog sistema.

Prvi ispit nove parlamentarne većine

„Srpski kompas” zaključuje da će pravi ispit demokratskog karaktera Studentske liste uslijediti tek nakon što njeni predstavnici preuzmu odgovornost u institucijama.

Od posebnog značaja biće način na koji će se postupati prema poslanicima koji se ne slažu sa odlukama rukovodstva ili plenuma, kao i pitanje da li će njihovo pravo na samostalan politički stav biti prihvaćeno ili tretirano kao kršenje preuzetih obaveza.

Istovremeno, postaće jasnije da li će se studentski pokret prilagoditi pravilima parlamentarnog života ili će nastojati da sopstveni organizacioni model prenese na institucije države.

Osnovno upozorenje koje proizlazi iz analize nedjeljnika jeste da opasnost od političke isključivosti ne mora biti prepoznatljiva samo po otvorenoj represiji, zabranama ili ukidanju političke konkurencije. Njeni počeci mogu se nalaziti i u postepenom prihvatanju stanovišta da politička organizacija ima pravo da određuje granice dozvoljenog neslaganja.

Istorija boljševičkog pokreta pokazuje kako se disciplina, prvobitno predstavljana kao uslov za ostvarivanje zajedničkih političkih ciljeva, vremenom može pretvoriti u sredstvo koncentracije vlasti.

Zato suštinsko pitanje koje „Srpski kompas” postavlja nije da li se Studentska lista može istorijski izjednačiti sa boljševicima, već da li će njeni izabrani predstavnici odluke donositi kao samostalni nosioci ustavnih funkcija ili kao izvršioci političke volje studentskih plenuma.

Od tog odgovora zavisiće i da li će obećane političke promjene donijeti veću samostalnost institucija ili uspostaviti novi oblik kontrole nad njima.