MURINO – Navršilo se 27 godina od jednog od najtragičnijih događaja tokom NATO agresije na Saveznu Republiku Jugoslaviju – bombardovanja mosta u Murinu, mjestu na sjeveru Crne Gore, između Andrijevice i Plava, u kojem je 30. aprila 1999. godine poginulo šest civila, među njima troje djece.

Murino je tog dana, u mirnom aprilskom popodnevu, postalo simbol stradanja nevinih i jedna od najbolnijih tačaka srpskog pamćenja u Crnoj Gori. U tom kraju, duboko utkanom u istorijsko, duhovno i nacionalno biće srpskog naroda, NATO projektili pogodili su prostor u kojem, prema raspoloživim podacima i svjedočenjima mještana, nije bilo vojnih jedinica, kasarni niti vojnih objekata koji bi mogli predstavljati legitiman vojni cilj.

U napadu su stradali Miroslav Knežević, četrnaestogodišnjak, Olivera Maksimović, trinaestogodišnja djevojčica, jedanaestogodišnja Julija Brudar, kao i Vukić Vuletić, Milka Kočanović i Manojlo Komatina. Osam osoba je povrijeđeno. Iza suvih podataka ostale su porodice, školske klupe koje su zauvijek ostale prazne, prekinuta djetinjstva i kraj koji je tog dana upisao svoje ime u tragičnu mapu NATO bombardovanja 1999. godine.

Napad na Murino izveden je tokom agresije NATO-a na tadašnju Saveznu Republiku Jugoslaviju, koja je počela 24. marta 1999. godine i trajala 78 dana. Tokom tih udara stradali su civili, pripadnici vojske i policije, uništavani su infrastruktura, mostovi, fabrike, medijske kuće, bolnice, škole i drugi objekti širom Srbije i Crne Gore. Posljedice tog rata nisu bile samo materijalne i političke, već duboko ljudske, porodične i generacijske.

Murino je posebna rana jer se u njemu ogleda sva tragika takozvanih „kolateralnih šteta”, hladnog izraza kojim su moćni pokušavali da prikriju stvarnost – mrtvu djecu, unesrećene porodice i mjesto koje nije imalo nikakvu odbranu od sile koja se obrušila sa neba. Pored mosta, oštećeni su i civilni objekti, među njima prodavnica i Dom kulture, što je dodatno svjedočilo o karakteru stradanja jedne male varoši.

Za porodice žrtava, međutim, tragedija se nije završila 30. aprila 1999. godine. Nastavila se kroz dugu, iscrpljujuću i ponižavajuću borbu za priznanje, pravdu i naknadu štete. One su tužile državu Crnu Goru, ističući da niko nije upozorio stanovništvo na opasnost, iako su, prema tvrdnjama koje su godinama iznošene u javnosti, nadležni organi bili obavještavani o mogućim ciljevima NATO udara. Tužba je, ipak, odbačena kao zastarjela.

Takva odluka ostavila je gorak utisak da je pravni sistem pokazao više sluha za formalne rokove nego za živote nedužnih ljudi. U slučaju Murina, pitanje nije bilo samo materijalno obeštećenje, već mnogo više od toga – pitanje priznanja patnje, dostojanstva žrtava i odnosa države prema sopstvenim građanima.

Tek poslije više od dvije decenije porodicama stradalih priznat je status porodica civilnih žrtava rata, kroz izmjene Zakona o boračkoj i invalidskoj zaštiti, a donesena je i odluka o isplati jednokratnih naknada. Taj korak, ma koliko važan, ne može izbrisati činjenicu da su porodice morale da čekaju decenijama da bi država priznala ono što je Murino znalo od prvog dana – da su njihovi najmiliji bili nevine žrtve rata.

Posebnu težinu ovom sjećanju daje i politička činjenica da je Crna Gora 5. juna 2017. godine postala članica NATO-a. Tadašnja vlast je to predstavila kao najveći spoljnopolitički uspjeh države. Ali u Murinu taj datum nije mogao da poništi 30. april 1999. godine. Za porodice stradalih i za veliki dio srpskog naroda u Crnoj Gori, ulazak u Alijansu koja je bombardovala njihovu zemlju ostao je duboko sporna i bolna politička odluka.

Zato je Murino više od lokalnog stradanja. Ono je mjesto na kojem se sudaraju zvanična politika i narodno pamćenje, diplomatski rječnik i porodična tišina, geopolitički interesi i grobovi djece. U njemu se vidi koliko je opasno kada država pokuša da zaborav pretvori u uslov „modernizacije”, a sjećanje na nevine žrtve svede na neprijatnu epizodu iz prošlosti.

Centar Murina poslije 1999. godine dobio je ime „Trg NATO žrtava”. Taj naziv nije samo toponim, već opomena. On svjedoči o mjestu koje nije pristalo da njegova tragedija bude prekrivena protokolarnim frazama, niti da se stradanje djece i civila izbriše iz javnog pamćenja.

Dvadeset sedam godina kasnije, Murino i dalje stoji kao srpska rana u Crnoj Gori, ali i kao moralni ispit za državu, pravosuđe, političke elite i cjelokupno društvo. Jer narod koji zaboravi svoju nevinu djecu, zaboravio je i sebe. A Murino, upravo zato što pamti, ostaje mjesto pred kojim se ne govori glasno, već sa poštovanjem, bolom i sviješću da pravda, ma koliko kasnila, nikada ne smije biti zamijenjena zaboravom.