U jutrošnjem obraćanju, predsjednik Sjedinjenih Država uputio je dramatično upozorenje da bi, ukoliko Teheran ne otvori Ormuski moreuz, „cjela zemlja mogla biti uništena u jednoj noći“, uz formulaciju o „kraju civilizacije“. Iako nije ponudio dodatna pojašnjenja, ovakve izjave izazvale su snažne reakcije i različita tumačenja u stručnim i političkim krugovima.

Najdrastičnija interpretacija ovakvih poruka podrazumijeva mogućnost upotrebe nuklearnog oružja. Međutim, upravo takav scenario djeluje i najmanje vjerovatan, ali istovremeno i najopasniji. Konvencionalni napadi na transportnu i energetsku infrastrukturu Irana mogli bi nanijeti ozbiljnu štetu, ali ni u kom slučaju ne bi značili „kraj civilizacije“, kako je formulisano u Trampovim izjavama. Ta infrastruktura, iako ranjiva, podložna je obnovi, što dodatno relativizuje tvrdnju o nepovratnim posljedicama.

Ukoliko bi se prijetnje shvatile doslovno, jedino objašnjenje bilo bi da se razmatra upotreba nuklearnog oružja, što bi predstavljalo grubo kršenje međunarodnog humanitarnog prava, ali i višedecenijskih normi koje su uspostavljene nakon Drugog svjetskog rata. Podsjećanja radi, ni u jednom od velikih savremenih sukoba, od Koreje i Vijetnama do Iraka, kao ni u aktuelnom ratu u Ukrajini, nuklearno oružje nije upotrebljeno, upravo zbog svijesti o njegovim katastrofalnim posljedicama.

Ostaje nejasno koji bi konkretni ciljevi mogli biti predmet eventualnog udara. Čak i ako bi se radilo o ostacima iranskog nuklearnog programa, postavlja se pitanje efikasnosti takvog poteza. Iran je tokom godina razvio raspršenu mrežu vojnih i tehnoloških kapaciteta, uključujući programe raketa i bespilotnih letjelica, što značajno otežava mogućnost njihovog potpunog neutralisanja jednim udarom.

Zbog toga dio analitičara Trampove izjave posmatra kroz prizmu takozvane „strategije ludaka“, pristupa koji podrazumijeva namjerno projektovanje nepredvidivosti kako bi se protivnik doveo u poziciju da popusti pod pritiskom. Ukoliko bi iransko rukovodstvo povjerovalo da je predsjednik SAD spreman na krajnje poteze, moglo bi biti sklonije ustupcima, uključujući i otvaranje Ormuskog moreuza.

Ipak, ova strategija ima ozbiljna ograničenja. Da bi bila uspješna, neophodno je da protivnik istovremeno vjeruje u dvije naizgled suprotstavljene stvari, da je lider dovoljno nepredvidiv da sprovede prijetnje, ali i dovoljno pouzdan da se pridržava eventualnog dogovora. Upravo tu se otvara ključni problem. Iran ima razloga da sumnja i u jedno i u drugo. Povlačenje Sjedinjenih Država iz nuklearnog sporazuma sa Teheranom, kao i nedavni vojni potezi, dodatno su narušili povjerenje i učvrstili percepciju o nepouzdanosti američke politike.

Pored toga, kontradiktorne izjave samog predsjednika SAD dodatno umanjuju uvjerljivost prijetnji. Tokom prethodnih nedjelja, više puta je naglašavao da Ormuski moreuz nije od presudnog značaja za Sjedinjene Države i da bi njegovo funkcionisanje trebalo da obezbijede druge zemlje. Istovremeno je sugerisao da su osnovni ratni ciljevi već postignuti, što dovodi u pitanje razloge za dalju eskalaciju.

Sa iranske tačke gledišta, teško je povjerovati da bi Sjedinjene Države bile spremne na ekstreman potez poput uništenja čitave civilizacije zbog pitanja pristupa jednom strateškom prolazu, posebno imajući u vidu relativno ograničen značaj tog pitanja u prethodnim američkim izjavama. Dodatno, finansijska tržišta, uključujući i njujoršku berzu, do sada nisu reagovala kao da su ove prijetnje neposredno ostvarive, što takođe šalje signal o nivou njihove percipirane ozbiljnosti.

U narednim satima postaće jasnije da li će diplomatija u posljednjem trenutku uspjeti da ublaži tenzije i spriječi da retorika preraste u konkretne poteze. Ishod ove krize neće zavisiti samo od vojne snage, već i od sposobnosti obje strane da procijene granice pritiska, rizika i sopstvenih interesa u izuzetno osjetljivom geopolitičkom kontekstu.