Kineski predsjednik Si Đinping sve otvorenije nastupa kao jedan od najmoćnijih aktera svjetske politike, a njegovi nedavni razgovori sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom i predsjednikom SAD Donaldom Trampom pokazuju da Peking više ne želi ulogu posmatrača, već jednog od centara novog globalnog poretka.

Takvu ocjenu iznio je Hal Brends, profesor na Školi za napredne međunarodne studije Univerziteta Džons Hopkins i kolumnista „Blumberga”, u analizi u kojoj navodi da se Si pojavio kao „moćan globalni državnik”. Brends je, inače, profesor globalnih poslova na Džons Hopkins SAIS i kolumnista „Blumberga”.

Prema njegovoj ocjeni, Si je od januara 2025. godine u odnosu sa Vašingtonom nastupao efikasno i autoritativno, koristeći trgovinski sukob, pitanje Tajvana i šire odnose sa SAD kako bi odnose dvije sile sve više postavljao pod uslovima Pekinga. U tom kontekstu, Brends ocjenjuje da je kineski lider pokazao sposobnost da istovremeno razgovara sa Vašingtonom, ali i da produbljuje strateški oslonac na Moskvu.

Posebnu težinu, prema ovoj analizi, imaju razgovori Sija i Putina u Pekingu. Kineski i ruski lider su 20. maja potpisali zajedničku izjavu o daljem jačanju sveobuhvatne strateške koordinacije i produbljivanju dobrosusjedske saradnje, a prisustvovali su i potpisivanju više dokumenata iz oblasti ekonomije, trgovine, obrazovanja, nauke i tehnologije.

Rojters je izvijestio da su Si i Putin tom prilikom istakli napredak u „sveobuhvatnom partnerstvu” i kritikovali američku politiku, dok je susret održan samo nekoliko dana poslije Trampove posjete Pekingu.

Brends smatra da upravo ta dva susreta, sa Trampom i Putinom, pokazuju gdje su stvarni prioriteti kineske spoljne politike. Dok je u odnosima sa SAD riječ o upravljanju konkurencijom i pokušaju da se postigne određena strateška stabilnost, veza sa Moskvom ostaje, po njegovoj ocjeni, mnogo dublji oslonac Pekinga.

U analizi se navodi da Rusija i Kina u sve oštrijoj konfrontaciji duž istočnih i zapadnih granica Evroazije jedna drugoj čuvaju prostor za djelovanje. Istovremeno, Brends ukazuje da je odnos snaga u tom partnerstvu sve više nagnut u korist Sija, što Pekingu omogućava da i sa Moskvom vodi teške razgovore o trgovini, energetici i drugim pitanjima.

Tako se, zaključuje se u analizi, Si Đinping sve jasnije pozicionira kao lider koji istovremeno razgovara sa Vašingtonom, učvršćuje savez sa Moskvom i pokušava da Kinu predstavi kao silu bez koje se više ne mogu rješavati ključna pitanja svjetske politike.