Uzela je i braću i sestre od te djece koja su bila kod nje.
Djeca su je se kasnije prisjetila:
"Jednog jutra vidjeli smo nešto ispred naše kapije. Bila su to 4 mališana, najmanje ne više od dvije godine.
Upitali su: 'Vi ste Derevskaja?'
Derevskaja: 'Da, izvolite'.'Izvinite, čuli smo da sakupljate djecu. Mi nemamo nikoga. Tata je poginuo, a majka je umrla'.
Bez ikakvog oklijevanja naša majka je otvorila kapiju i primila ih u kuću.
Naša porodica je rasla.Naša majka je bila takva osoba, ako sazna da je negde neko usamljeno, bolesno dijete samo, ne bi se smirila dok se ne bi vratila kući sa njim.
Krajem 1944. godine saznala je da u bolnici leži iscrpljen šestomjesečni dječak bez oba roditelja i da vjerotno neće preživjeti. Derevskaja je uzela bebu, plavu, mršavu, savijenu u klupko. Odmah smo ga stavili pored tople peći kod kuće da se zagrijeje. Dječak je kasnije izrastao u buckastog mališana koji ni minut nije puštao majčinu suknju".
Do kraja rata, Aleksandra Avramovna imala je 26 sinova i 16 kćeri. Nakon rata, porodica je preseljena u ukrajinski grad Romney, gdje im je dodijeljena velika kuća i nekoliko hektara bašte i povrća.
Na nadgrobnom spomeniku majke Aleksandre Avramovne Derevskaje nalazi se jedinstven natpis:
"Ti si naša savjest, majko" i četrdeset i dva potpisa.
