Godine 1881, 9. februara prestavio se Gospodu veliki ruski pisac Fjodor Mihajlovič Dostojevski.

Nalazi mir te 1881, ovaj čovjek, jedan od rijetkih kojem su prije smrti čitali Jevanđelje. Umro je pod zvukom Jevanđelja, rekavši ženi mnogo važne riječi: "Anječka, nijesam te ni u mislima prevario". Po blagoslov su mu prišla djeca, blagoslovio ih je i predao dušu Bogu, taj jektičavi bivši robijaš, usahli i izmučeni, o kojem su govorili kritičari kako u košulji od konoplje, na koljenima pred Bogom, moli za cijelo čovječanstvo.

A onda su krenule zanimljive stvari. Htjeli su da ga sahrane u lavri, ali je Peterbuški mitropolit i namjesnik lavre rekao:"zašto bi nekog sitnog pisca sahranjivali pored monaha, pa to je nemoguće, razumiješ!"

Na sreću, Pobjedonoscev, Konstantin Petrovič, svemoćni glavni tužilac udario je mršavom pesnicom o sto, posle čega su svi od straha zadrhtali, i ne samo da su Dostojevskog sahranili u lavri, već i na račun lavre, preuzeli sve troškove sahrane. Zato što je Pobjedonoscev shvatio koga sahranjujemo, a mitropolit tadašnji nije shvatao.

Danas u panteonu znamenitih ljudi 19. vijeka, na putu prema lavri, utabana stazica, sa desne strane vodi samo k njemu. Tamo i Baratinski leži, i djedica Krilov, i Čajkovski, i Borodin, i Musorgski, međutim, samo je stazica, koja vodi Dostojevskom, uvijek utabana. Grob je prekriven cvijećem, na njemu je ispisan epitaf iz Braće Karamazovih, iz Jevanđelja po Jovanu:"
ako zrno pšenično padnuvši na zemlju ne umre, ono jedno ostane..."

Dakle, Dostojevski je umro, položili su ga u Svetoduhovsku crkvu Aleksandro-Nevske lavre, danas neaktivnu, jer se u njoj nalazi Kulturni centar.

I tamo je ležao. Došli su da mu pročitaju psaltir. Leži pokojnik, pored njegove glave pokretni stočić, nalonj, na kojem je psaltir, prilaze ljudi i čitaju katizmu, potom priđoše ostali: "hoću i ja da se pomolim, i ja, i ja", i čitaju po katizmu, onda psaltir, po tri reda, pa po red, po riječ...

Pročitaju i pomjere se u stranu, i tako se broj onih koji su htjeli da pročitaju psaltir pored groba Dostojevskog nakupio, nekoliko hiljada.

Odjednom ljudi osjetiše koga su izgubili. Dolazili su da se mole raznočinci, koji nijesu bili plemići, studenti svršeni i nesvršeni. Dolazile su i dame, dolazili sveštenici, dolazili oficiri, dolazili intelektualci...

U početku su se bojažljivo krstili oni koji su odavno zaboravili da se krste, zato što je Rusiju zahvatio široki talas bezbožja i mnogi su prestali da idu u crkve. I odjednom oni počinju ponovo da se mole nad grobom pokojnika, koji je čitav život o tom govorio:"vjerujte, pokajte se, ima Isusa, ima Boga, i besmrtnosti duše ima, sve postoji, pokajte se, vjerujte".

Kada su ga iznijeli iz hrama, kako bi obišli oko crkve i otpjevali tropar za upokojene "Volnoj morskoj", nijesu uspjeli da obiđu crkvu, jer je dvorište bilo puno naroda, pa su kovčeg bukvalno predavali jedan drugom preko glave, tako je kružio, a ljudi se nijesu pomjerali. Nijesu mogli. Tako je mnogo bilo naroda.

Prozori okolnih kuća bili su širom otvoreni, a na prozorima ljudi sa upaljenim svijećama.

I kada su ga nosili prema mjestu počinka pjevali su: "Sveti Bože, sveti krepki, sveti besmrtni, pomiluj nas". Cijeli grad je pjevao, cijeli Petrograd se slio u jedno.

Takve sahrane Rusija ne pamti, osim možda još dvije: generala Skobeljeva, Bijelog generala, onog što je tukao Turke u Bugarskoj i vojevao po Turkistanu. I još jedna, Jovana Kronštadskog, koji je okupio na svom grobu cijelu Rusiju, i to je bilo nešto grandiozno.

Sahrane pravednika su potvrda onog - ima Boga. Sahrane pravednika su praznik. To je događaj koji u ljudima ne izaziva strah i trepet, nego radost i dirljivost, čudne suze zahvalnosti i ljubavi.

Eto tako je umro Fjodor Mihajlovič, i životom i smrću potvrdio svoj životni put, vodio nas je i vodi, ustvari vuče nas za rukav pod peterebuškim tremovima, zadimljenim kuhinjama gdje se spori o životu, vodi nas Isusu Hristu. I smrt je bila još samo jedan dokaz, da nije pogriješio, da je sve što je govorio i radio bilo je pravilno.