U Crnoj Gori postoji jedna razorna pojava koja je u stanju da uguši svaku ideju prije nego što prodiše, da obesmisli svaku borbu prije nego što se zaoštri i da svaku pobjedu pretvori u poraz bez pucnja. Ta pojava ima ime. Zove se bevanda.

Bevanda – ni vino, ni voda. Razblaženo do besmisla. Nema snagu vina, nema čistoću vode. Nema karakter, nema kičmu. Samo mlaka tečnost koja se pije da se nešto pije, a da se ništa ne osjeti. I upravo takvi su ljudi koji danas u Crnoj Gori sve posmatraju „pragmatično“, „komformistički“, sa onim vještačkim, umišljenim realizmom iza kojeg se krije najobičniji kukavičluk.

To su oni koji kruže oko svake inicijative i šapuću: „Ćuti, dobro je, makar smo u vlasti.“ A nismo u vlasti. I nikad nismo ni bili.

Jer kakva je to vlast u kojoj oni koji su bivši režim pobijedili treba da budu statisti? Kakva je to vlast u kojoj su Srbi, koji su nosili promjene, svedeni na par imena – čisto da se zadovolji forma – dok se kroz bočna vrata u izvršnu vlast guraju stari, provjereni sateliti DPS-a? Njegovi prirodni saveznici, njegovi rezervni igrači, njegovi ideološki naslednici. I ti isti bivaju nagrađeni sa dva, tri resora više od onih koji su režim oborili.

I onda se opet vraćamo na bevande. Na te mlake, bespolne likove koji takvu vlast podržavaju, pravdaju i brane. Koji su spremni da progutaju svako poniženje, svaku nepravdu, svaku izdaju – za mrvicu moći, za fotelju i funkciju bez dostojanstva.

Isti ti su me kritikovali 2021. godine, kada sam skinuo masku Prvosastruganom premijeru i tadašnjoj izvršnoj vlasti. Po njima, nisam smio da „talasam“. Trebalo je da budem „koristan“. Da ćutim. Da se uklopim. Da budem – bevanda.

Takvi nikada neće razumjeti poentu borbe. Jer za njih ne postoje crvene linije. Postoje samo interesi. Sitni, lični, kukavički interesi, do kojih se dolazi puzanjem. Njima je sve relativno, sve objašnjivo, sve opravdano – ako se njima lično isplati.

To su isti oni koji u Crnoj Gori „pumpaju“ protiv vlasti u Srbiji zbog navodne „izdaje“ Kosova i Metohije, dok istovremeno ćute kao zaliveni kada crnogorska vlast iz mjeseca u mjesec, gest po gest, priznaje vlast Aljbina Kurtija. Tada nema buke, principa i patriotizma. Tada bevande ćute.

To su oni koji relativizuju, pravdaju i peru svaki gaf, svaku podlost i svaku separatističku diverziju unutar Mitropolije crnogorsko-primorske. Godinama podlo udaraju na autoritet i ovog Patrijarha i njegovog prethodnika, a bevande će reći: „Nije to baš tako… treba razumjeti kontekst… ne treba dizati tenzije…otjerasmo ljude u raskol...nije im ni čudo što pišu pisma preko Šolakovih medija...“

Bevande su, da se ne lažemo, oni likovi koje svi znate. Oni koji sve znaju, sve vide, sve razumiju – ali nikad ništa ne smiju. Spremni su da do iznemoglosti brane sopstveni kukavičluk, neprincipijelno, ali sa ubjeđenjem da su moralni i ispravni. Sa lakoćom koja vrijeđa zdrav razum.

I ne postoji način da bevandu uvažiš. Jer ma koliko se trudio, on ne vidi šire. Ne zato što ne može – nego zato što ne želi. Jer šira slika traži žrtvu. A bevanda žrtvu ne podnosi. On podnosi sve osim lične neprijatnosti.

I da, bevande su – bez izuzetka – i svi oni koji se u nacionalnom smislu izjašnjavaju kao Crnogorci, a pričaju srpskim jezikom, po pravilu bliski građanističkim strukturama u vlasti, a do juče i DPS-u. Samo da ne žulja. Samo da ne boli. Samo da se preživi. Jer, kažu, „od nečega mora da se živi“ – pa makar trpio, makar ćutao, makar dozvolio da ti pišu i ovakve tekstove.

Ovo nije tekst protiv tih ljudi. Ovo je tekst protiv takvog stanja duha. Protiv bevande kao ideologije. Protiv mlakosti koja je pojela više srpskih inicijativa u Crnoj Gori nego svi otvoreni protivnici zajedno.

Jer protiv neprijatelja se boriš. A bevanda te guši – tiho, polako i bez ukusa.