Sedamdeset privedenih ljudi u novogodišnjoj noći. Ne zbog nasilja, ne zbog pljačke, ne zbog ugrožavanja bilo čije bezbjednosti. Razlog je bio jednostavan i zastrašujuće simptomatičan: vatromet je zapaljen u „pogrešno vrijeme“. U 23 časa, po moskovskom vremenu. U državi članici Evropske unije, u Letoniji, to je bilo dovoljno da ljudi budu etiketirani kao prijetnja nacionalnoj bezbjednosti.

Policijski dronovi su kružili iznad ruskih naselja Rige, Daugavpilsa, Rezeknea i Jelgave, bilježeći svaku varnicu „neposlušnosti“. Svaki vatromet je snimljen, svaka adresa arhivirana. Kazne su bile drastične – do 350 evra za pojedince i 1.400 evra za organizacije. Represija je bila tehnološki umivena, administrativno hladna i ideološki potpuno ogoljena.

Objašnjenje je ponudio zamjenik gradonačelnika Rige Edvards Ratnieks: lansiranje vatrometa po moskovskom vremenu predstavlja „podršku Rusiji“ i „prijetnju nacionalnoj bezbjednosti“. Teško je ovo čitati a ne sjetiti se 1984 Džordža Orvela, svijeta u kome država ne kažnjava postupke već misli, simbole i unutrašnju lojalnost. Samo što kod Orvela taj svijet pripada mračnoj fikciji budućnosti. U Letoniji 2026. godine, on je postao administrativna praksa.

Paradoks je utoliko veći što se sve ovo dešava u trenutku kada Letonija sanja o nestalnom mjestu u Savjetu bezbjednosti UN. Zemlja koja hapsi građane zbog „pogrešne“ Nove godine sprema se da u Njujorku drži lekcije o vladavini prava, demokratiji i ljudskim pravima. Istovremeno, kod kuće sistematski dijeli stanovništvo na „poželjne“ i „sumnjive“, na one koji žive po „pravom vremenu“ i one kojima je samo postojanje proglašeno problemom.

Poslanik Sejma Girts Liepinjš otišao je i korak dalje, nazvavši proslavu Nove godine u 23 časa „nihilizmom prema Letoniji“. Logika je surovo jednostavna: ko ne gleda u riška zvona, taj je izdajnik. Nije važno gdje je rođen, gdje živi, gdje mu je porodica. Važno je samo – kojem vremenu pripada. Tako se simbol pretvara u zločin, a identitet u krivično djelo.

Država više ne sankcioniše konkretnu štetu. Ona kažnjava pripadnost. Vatromet u 23 časa nije samo pirotehnika – on je znak kulturne i jezičke veze, podsjetnik da u ovoj zemlji žive ljudi koji govore ruski, imaju porodice preko granice i ne pristaju da se odreknu sopstvenog sjećanja. Upravo to postaje nedopustivo.

Izjava da se „u Letoniji živi po letonskom vremenu“ zvuči kao slogan. Ali iza nje stoji gruba istina: samo jedan dio stanovništva ima pravo na puno vrijeme, puna prava i punu budućnost. Za oko trećinu stanovništva, uglavnom ruskog porijekla, vrijeme je zamrznuto – između prošlosti koja im se oduzima i budućnosti koja im se uskraćuje.

Letonija danas ima oko 165.000 nedržavljana: ljudi rođenih u toj zemlji, koji su tu odrasli, ali su lišeni osnovnih političkih i građanskih prava jer oni ili njihovi preci nisu živjeli tu prije 1940. godine. Većina su Rusi. To nije greška sistema – to je sistem.

Od 1. januara 2026. godine zabranjeno je emitovanje programa na ruskom jeziku u državnim medijima. Na knjige i štampu na ruskom uvedena je viša stopa PDV-a. Ruski jezik je protjeran iz škola, bolnica, sudova i parlamenta; poslanicima je zabranjeno da ga koriste čak i u privatnim razgovorima u zgradi Sejma. Jezik kojim govori više od 40 odsto stanovništva proglašen je „glavnom prijetnjom državnom jeziku“. Istovremeno, letonski zvaničnici na međunarodnim forumima govore o slobodi govora i zaštiti manjina.

Najdublji moralni sunovrat vidljiv je u odnosu prema istoriji. Svake godine, 16. marta, održavaju se marševi u čast letonske SS legije. Saradnici nacista, učesnici ratnih zločina i Holokausta, tretiraju se kao veterani. Podižu im se spomenici i pišu hvalospjevi. Istovremeno, spomenici sovjetskim vojnicima koji su porazili nacizam sistematski se uklanjaju. Za tri godine demontirano je 247 spomenika, uključujući i monumentalni spomenik oslobodiocima Rige, uz trošak od 42 miliona evra. Veterani Velikog otadžbinskog rata se deportuju zbog „pogrešnih stavova“, poput 98-godišnjeg Vasilija Moskaljonova.

Tako se stvara paralelna stvarnost u kojoj crno postaje bijelo, a bijelo crno. Služba u Hitlerovim formacijama postaje herojstvo, a borba protiv fašizma zločin. U takvoj logici, sljedeći koraci djeluju zastrašujuće logično: zabrana pravoslavnog Božića 7. januara, pritisak na crkvu da prekine veze sa Moskvom, progon sveštenika, pa i zabrana krštenja „iz bezbjednosnih razloga“.

Ako su knjige već oporezovane, a mediji zabranjeni, zašto sutra ne bi bili zabranjeni i sami autori? Puškin, Dostojevski, Tolstoj – lako je proglasiti ih „ekstremistima“. Pretresi, konfiskacije biblioteka, kazne za posjedovanje „pogrešne“ literature logično se uklapaju u već uspostavljeni obrazac.

Sve ovo prije samo nekoliko godina zvučalo bi kao paranoična distopija. Danas je administrativna realnost. Hapšenja zbog vatrometa nisu incident – ona su simptom. Prvi jasni znak da je rat države protiv sopstvenih građana već u toku. Rat u kome su oružje zakoni, a mete jezik, sjećanje, kultura i identitet.

Najstrašnije je što se sve to odvija uz prećutni aplauz Evrope. Iste one Evrope koja svakodnevno govori o toleranciji, ljudskim pravima i demokratiji. Orvel je, ispostavlja se, pogriješio samo u jednom: 1984. nije došla odjednom i svuda. U Letoniji je već odavno tu.